Zapakirani električni orgazam

Original album collection Električnog orgazma dokaz je da su ovi novovalni akteri i dalje vraški atraktivni, diskografski potentni te zanimljivi

Piše: Zlatko GALL

ELEKTRIČNI ORGAZAM
Original album collection (box sa 6 CD-a)
Croatia records
*****

Električni orgazam nikad – pa ni u vrijeme dok se gibalo uz „Igra rock and roll cela Jugoslavija“ – nije bio tako velika mainstream atrakcija poput Bajage i Čorbe, Valjka i Prljavaca ili, ako baš hoćete, mitske Azre. A opet, i aktualna turneja kojom Gile i družina šaraju uzduž i poprijeko bivše države, pokazuje da su među rijetkim preživjelim akterima prvog novovalnog ešalona i dalje vraški atraktivni, diskografski potentni te zanimljivi i vremešnoj publici koja ih pamti još iz dana “Paket aranžmana“ i milenijcima sklonih rock and rollu. Zašto? Pa naprosto zato jer su kao i njihova diskografija – koju srećom sada možete naći na odličnom paketu Croatia recordsa „Original album collection“ sa 6 CD-a po smiješnoj cijeni od 99 kuna –  odlično i dostojanstveno ostarjeli.  

Vrijedi podsjetiti da su prije tri godine Električni orgazam – baš kako to rade  mnogi svjetski bandovi – okruglu tridesetu obljetnicu objavljivanja kultnog albuma „Distorzija“ obilježili serijom koncerata. Izvodeći ga pjesmu po pjesmu na velikoj ex-Yu turneji ()dakako i u zagrebačkoj Tvornici gdje su uvijek i bili „svoji na svome“). Zašto baš „Distorzija“? Kao prvo stoga što je jedan od najznačajnijih (i dobro držećih) albuma ex-YU scene u osamdesetima; album koji je kao i „Odbrana i poslednji dani“ Idola, „Ravno do dna“, „Sunčana strana ulice“ i „Filigranski pločnici“ Azre, „Paket aranžman“, debuti Šarla Akrobate, Filma, Partibrejkersa, „Treći svijet“ Haustora,  „Na svoji strani“ Lačnog Franza, „Sve najbolje“ Olivera Mandića…, bitno utjecao na profiliranje scene. Naravno „Distorziji“ pripada i posebno mjesto u diskografiji Električnog orgazma jer je njihov najbolji album ali i simbolična prekretnica na kojoj je Orgazam zaključio razdoblje krize i doskočio u vječnost.

Vrijedi naime podsjetiti da je „Distorziji“ prethodio najprije album „Lišće prekriva Lisabon“ – na kojem  je Orgazam dao svoje viđenje psihodelije zadržavši donekle i prtljagu prethodnih „art“ novovalnih faza a potom 1984. i iznenađujući projekt covera (možda nadahnut i Bowievim „Pin-Ups-om“ iz sedamdesetih). Nazvan znakovito „Les Chansones Populaires“ donio je obrade Bowieve „The Man Who Sold The World“, „Metal Guru“ T. Rexa, „When The Music’s Over“ Doorsa te „Locomotion“ koja je čak postala radijski i koncertni hit… Slijedio je „Kako bubanj kaže“ na kojem je bubnjeve svirao Piko Stančić, tada veoma vezan uz Gileta i Orgazam; projekt koji je donio novi tranzicijski materijal nadahnut Stonesima s početka sedamdesetih. Mada je na spomenutim albumima bila očita postupna mijena banda od psihodelije prema bazičnom „nabrijanom“ rock zvuku a materijal obilovao  brojevima s koncertnim i radiofonskim potencijalom, Orgazmu nije baš išlo najbolje. Album se slabo prodavao a band se činio zagubljen u pokušajima pronalaženja pravog zvuka i inspiracije. A onda je došla „Distorzija“.

Svi eksperimenti i traženja s prethodnih projekata kao da su se iscijedili u novi album no zapravo pravi predšasnik mu je bio tri godine raniji projekt. Naime u jesen 1983. Piko i Gile su pod jakim utjecajem newyorške scene, nazvavši se Hijene, snimili materijal za album „WooDoo za početnike“. Album nije bio objavljen no svojevrsnu nadgradnju i finalizaciju dobio je upravo „Distorzijom“. Sjajnim projektom koji je Električni orgazam na velika vrata vratio na scenu.

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Možda najbolji odgovor daju dvije prve pjesme s albuma: „Vudu bluz“ i „Lui Lui“. Prva je naime sjajan komad garažne psihodelije kakva se može naći na boksu psihodelično-garažnih „Nuggetsa“ s rujućim basom, praskavim gitarskim riffom i upečatljivim Giletovim vokalom.. „Lui Lui“ je, naravno, cover amblematskog broja Kingsmena i garažnog rocka, odsviran s adrenalinom koji doslovno šiklja iz svakog odsviranog tona. Pršteće gitare – na tragu fraziranja starih Stonesa – i usna harmonika daju bitan „touch“ rhythm and bluesa a naglašen bas u repetitivnom riffu neodoljivu „rokersku“ čvrstoću. „Svaka nova noć“  je  očekivano nabrijana garažna tema (u uvodu s primislima na „Needles And Pins“) koja ima drsko jednostavnu shemu uz višeglasja i melodiju na tragu „beat“ bandova šezdesetih dok sjajna laganica „Ša la la“  sa slide gitarom ulazi u prostor country-rocka kojeg su Stonesi otvorili s „Wild Horses“. „Debela devoijka“ – zadnji broj na vinilnoj A strani i veliki radijski hit – rasna je pak pržilica bazičnog rocka sa savršeno izbalansiranim uplivima šezdesetih i punk/novovalnih konstrukcija. Posve „na ti“ sa istovremenim sličnim projektima britanskih ili američkih bandova.

Originalnu B stranu vinila otvara još jedan hit – „Ja sam težak kao konj“ – s riffom koji je vraški maštovita kombinacija (hommage?) početka „Baby Come Back“ Equalsa i „Osmijeha“ Grupe 220 a za njim slijedi sjajan garažni rockabilly „Vidim svoj lik“.  Praskava „Ne postojim“ je još jedan zgoditak i amblematsko mjesto u diskografiji Orgazma, „Horor Bugi“ novi dokaz snalaženja Gileta i društva u odabranim žanrovskim nišama (klavirskom boogieu) a „Hej ti“ čvrsti rocker nadahnut garažom i Stonesima s konca šezdesetih. Kraj je pripao još jednom mega hitu – „Kapetan Esid“; laganici također nadahnutoj klasičnim baladama Stonesa.

Najkraće rečeno album kojeg su prije trideset i tri  godine producirali Piko i Gile baš kao i izvanvremeni omot slikara Radovana Hiršla, sjajno su ostarili.  Trajno utjecajan album koji je svih minulih trideset godina bio vrelo nadahnuća za mnoge domaće bandove i danas naime zvuči i aktualno i svježe. Turneja Orgazma odnosno svirke na kojima je album prvi put „faksimilno“ predstavljen koncertnoj publici, to je još više naglasio jer Orgazam su uvijek bili grupa koja posebno dobro zvuči u suočenju s publikom. Nudeći joj baš ono što govori ime banda: električni orgazam.

Pokazao je to plastično i lanjski album „Gde smo sad?“  Čak i da pojma nemate da je na albumu „Le Chansones Populaires“ Električni Orgazam snimio „The Man Who Sold the World“, da je isti producent Toni Jurij i onda i danas potpisao produkciju ili da je naslov novog albuma Gileta i družine istovjetan skladbi „Where We Are Now?“ s Bowievog „The Next Day“ albuma, već sama uvodna skladba „Bio sam loš“ navela bi vas na zaključak da je barem dijelom riječ o naklonu ne samo Bowieu već i vremenu u kojem su nastali neki od njegovih najznačajnijih albuma. Funkoidni groove s gitarskim „mantrama“ i reskim uletima koje kao da je odsvirao Pete Townshend ili klavirskim staccatom i narativnim vokalom kopča su s Bowievim „The Next Day“ ali i sa glazbenim naslijeđem sedamdesetih. Dakako pročitanim i kontekstualiziranim u „orgazmičkoj“ autorskoj izvedbi.  „Istok, zapad, sever, jug“ ima recimo nešto i od psihodelijom ogrnutog funk-soula jednih War križanog s „milesovskim“ dionicama trube te „pustinjskih“ gitara… a „Kamerom snimam sve“ čudesna je kombinacija ritmičkog predloška i tipa naracije na tragu Iana Duryja i Blockheadsa („Sex And Drugs And Rock’n’Roll“), bluesy začina naglašenih Švabinom usnom harmonikom, progresije akorda u refrenu na tragu „Baby I’m Gonna Leave You“ te jazzy-rock instrumentalnih dionica. Čarobno i vraški inovativno.

„Odvedi me do rupe“ ima pak „karpiski“ fankoidni štih s osunčanom melodijom, claptonovskim gitarskim umecima i narativnim vokalom koji je i – kao i žanrovsko „šaranje“ ili naslanjanje na naizgled retro a opet apsolutno svježe zvučne predloške – zaštitni znak cijelog albuma. Pa je, recimo, naslovni broj „klasičan“ rock and roll/bluesy brzac a „Koliko dugo već nema te“, pseudo-reggae tema s muklim robusnim basom te odličnim gitarama Gileta, Banane i lucidnim klavijaturnim uletima Ljube.  Kao čista suprotnost dolazi sjajna beatlesovska balada „Bila si kao san“. Komad je to koji bi se uklopio i na “Bijeli album“ i „Abbey Road“. „Duga topla noć“ je nova laganica ali „triphopasto“ lijena; iznimna tema sa šaputavim vokalom (kojem u „kontri“ sekundiraju mazni pozadinski vokali) , odličnom gitarom i ritmičkim „loopom“ u sporovoznom grooveu. Ni ova skladba kao ni sve druge na albumu manje-više nema uobičajenu strukturu pop ili rock pjesme s uvodnom frazom i refrenom.

Zaključna „Okašuka šakata“ ništa slabiji je brzac s jazzy-rock reminiscencijama na Milesa (odličan saksofon Milana Jeftića presudan je za ovu asocijaciju), sjajnim bubnjevima Blagoja Nedjeljkovića, maštovitim gitarskim začinima… Za publiku koja je Električni orgazam zapamtila po „komercijalnijim“ temama „Gde smo sad?“ može djelovati kao hermetičan album no svaka od devet skladbi – suštinski jedna drugoj do uha – nije samo komad vrijedan svake pažnje već i radiofonične eksploatacije. Za Gileta i družinu –najkraće rečeno – šešir dolje!   

Duboki naklon zaslužuje i ekipa iz Croatia records koja je starim diskofilima dala prigodu da sa 6 CD-a s „Original album collection“ popune možebitne rupe u diskoteci a klincima (ako to žele) priliku za pravi glazbeni orgazam. Konačno, albumi „Električni orgazam“(1981.), „Lišće prekriva Lisabon“ (1982.), „Les Chansones Populaires“ (1983.), „Kako bubanj kaže“ (1986.), „Distorzija“ (1986.) te koncertni „Braćo i sestre“ (1986.) baš kao i lanjski album, i u negdašnjem i današnjem „novom čitanju“ zaslužuju palac gore.