Subotnje poslijepodne na zagrebačkom Hipodromu ušlo je u anale, ne kao glazbeni događaj desetljeća, nego kao ogledni primjer civilizacijski vrlo složenog, ali iznimno mirnog masovnog okupljanja, unatoč medijskoj histeriji.
Marko Perković Thompson okupio je, prema procjenama između 300 i 350 tisuća ljudi – svakako manje od napuhanih ‘službenih’ 504 tisuća, no i dalje dovoljno da se radi o najvećem okupljanju na jednom glazbenom događaju u povijesti Hrvatske i svijeta.
Struktura publike bila je zanimljivo podijeljena: s jedne strane tradicionalno ‘brđansko’ navijačko-domoljubno jezgro, s druge strane konzervativno-kulturni hodočasnici, većinom obitelji, stariji i mlađi pristojno odjeveni ljudi s hrvatskim obilježjima i molitvenicima. Unatoč političko-identitetskom naboju imena izvođača, u publici nije bilo ni jednog jedinog značajnijeg incidenta. Tridesetak intervencija hitne pomoći bile su uglavnom vezane uz vrućinu, pad šećera, dehidraciju ili starije s povišenim tlakom, ništa van okvira tako masovnog događaja.
Bilo je, naravno, i nešto ‘klasike’: majice s ustaškim parolama, ‘Za dom spremni’ u tragovima, i pokoji pogled uperen prema kamerama više kao poza, nego poruka. No čak ni to nije prelazilo u ekstremizam. Niti jedan fašistoidni ispad, nikakva nasilja. ‘Namještali su se za fotke kao da smo na Norijadi’, rekli su nam iz jednog od snimateljskih timova.
Organizacija i sigurnost: državna matura
Policija? Impresivna. Civilna, uslužna, spremna. Specijalci diskretno raspoređeni, prisutni, ali ne prisilni. Sve je štimalo: od ulaza, regulacije prometa, zaštitarskih službi do raspodjele zona i hitnih timova. Pravi pokazni primjer kako izgleda kada institucije i logistika surađuju. Da ne znaš gdje si, mogao bi pomisliti da si na velikom rock festivalu u UK-u, Švedskoj ili na Jarunu. Bez ironije.
Vizualno, Thompson se potrudio. Dronovi su crtali simbole, hrvatske zastave, križeve i biblijske motive iznad glava posjetitelja, sve u stilu kakav bi pristajao jednom vitez-pjevaču domovine. Iako većini okupljenih nije trebalo dodatno pojačavanje poruke, produkcija se potrudila iz svakog kadra izvući mitsku notu spoja vjere, nacije i stradanja.
Dio mise, onaj duhovni – imao je više duše nego ostatak koncerta. Ili barem više svega.
U glazbenom smislu – ništa nova
No sada ono najosjetljivije – glazba. Ovdje stvari staju. Ili stenjaju. Novi album ‘Hodočasnik’ prošao je gotovo neprimjetan – glazbeno ravan kao Slavonija nakon berbe. Gotovo sve pjesme su u molu, tempo sličan, harmonijske strukture predvidljive, a polovica fraza kao da su prepisane iz drugih domoljubnih pjesmarica ili poznatih pop-rock hitova uz ‘hrvatizaciju’ stihova. Thompsonov glas djeluje umorno, a bend korektno – ali bez ikakve dinamike ili improvizatorske slobode. Čak su i stari hitovi (‘Geni kameni’, ‘Lijepa li si’, ‘E, moj narode’) odrađeni po špranci, bez svježine.
Nakon prvih 15 minuta koncert postaje napor, više oblik kolektivne liturgije nego glazbenog užitka. No, važno je reći – do publike to nije dopiralo kao problem. Za većinu okupljenih to nije bio koncert u klasičnom smislu, već ritual. Proslava. I s te pozicije cilj je ispunjen.
Kada se sve zbroji, koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu 2025. bio je monumentalno okupljanje bez monumentalne glazbe. Bio je to skup simbola, emocija, kolektivne identifikacije – ali ne i umjetničke kvalitete. I upravo je zato njegova najveća vrijednost bila izvan zvučnika. U miru, redu, organizaciji i dojmu da se Hrvatska – barem za jedno poslijepodne – može okupiti i bez da se pobije.
Za koncert koji mnogi nisu ni htjeli da se dogodi, ispalo je civilizacijski iznenađujuće dobro. Za glazbeni spektakl, nije bilo spektakla. Ali tko je došao slaviti, otišao je sretan. I to je, očito, bilo dovoljno.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
