U vrijeme kad njihovi veliki brit pop rock takmaci Gallagher Bros tuku po Oasis reunion daleko iznad svih očekivanja, pretvarajući revival u pop kulturni pokret i “događanje naroda”, Blur su povremeno također s daleko manjim dosegom odradili pokoji comeback gig, a Suede, Pulp i ini ipak na daleko manje praćenim razinama traju svoje kultove. Za to vrijeme Thom Yorke lovi sve svoje autorske demone tragajući za razlozima zašto opet okupiti Radiohead jer dotad mu i The Smile u znatno minimiziranoj postavi služe sasvim dobro, a materijala ima i za svoje solo radove, s kreativnošču ionako nikad nije imao muke.
I dok se čeka live Oasisa u obliku službenog albuma Yorke ih je preduhitrio. Za iskopine Radioheada nikad nije ni blizu kasno, osobito ako je riječ o ovoliko energičnim i svirački nabitim komadima atipične brit pop rock povijesti. Oživljene žive izvedbe njihova šestog studijskog albuma “Hail To The Thief”, jednog od onih koji je nastavljao putevima razdvajanja benda od elektro “eksperimenata” točnije produžetaka instrumentalnih širenja Kid A i Amnesiac faza, prema bendu kakav će postati na remek djelu “In Rainbows”, drugom rudimentarnom albumu karijere nakon “OK Computera”.
Napon doslovan, a energija opipljiva
Sagledavajući tek u okviru kompletne im diskografije, a osobito sad podebljano ovim live izdanjem, bjelodano je o kakvom je prekrasnom, aranžerski slojevitom, melodijski punom albumu riječ. U živim izvedbama iz Londona, Amsterdama, Dublina, Buenos Airesa u periodima od 2003 do 2009. lovljeni su djelići benda u naponu, kako sjajnim performansima vole tepati pop rock publicisti. Ovdje je taj napon doslovan, a energija opipljiva. U mixu i masteru Bena Baptieja i Matta Coltona Radiohead zvuče kao melodijski neuhvatljiva i instrumentalno neobjašnjiva beštija iz čijeg se kretanja ne može otkriti odakle takav osebujni monument izvire, a osobito ne kamo završava.
Porijeklo snimaka su iskopine za kazališnu predstavu “Hamlet: Hail To The Thief” za koju je radio glazbu točnije dekonstruirao glazbu skladanu za istoimeni album. U arhivi audio zapisa nađeno je i refreshano desetak naslova, za koje je sam objašnjavao: “U procesu razmišljanja o tome kako složiti aranžmane za kazališnu produkciju Shakespeare Hamlet/Hail To The Thief, zatražio sam da poslušam neke arhivske live snimke pjesama. Bio sam šokiran energijom kojom smo svirali. Jedva sam prepoznao nas same, a to mi je pomoglo pronaći smjer naprijed. Odlučili smo ove live snimke miksati i objaviti (bilo bi suludo zadržati ih samo za sebe). Sve je to bilo vrlo katarzično iskustvo. Iskreno se nadamo da ćete uživati u njima”.
Glazba za koju nema ladice
Od uvodnih taktova “2 + 2 = 5”, preko usporavanja elegičnih “Sit Down. Stand Up” i “Sail to the Moon”, frenetične “Where I End and You Begin”, kataklizmične “We Suck Young Blood”, prvog “singla” “There There” i ostalih tracklistanih ljepotica (“Gloaming”, “Go To Sleep”, “I Will”), fuzzirane “Myxomathosis” do zaključne “A Wolf At The Door”, ne samo ljubitelji benda imaju još jedan razlog zašto i kako im ne priznati status jednog od najbitnijih rock and roll bendova povijesti. Sve što su Yorke i kompanija nudili tada daleko je više od stadionskih sing a long refrena braće Gallagher i uzbudljivije od Pink Floyd škatulja u koje su ih post rockeri željeli staviti i prepoznati. Za njihovu glazbu nema ladice, oni su ladica sami.