Peđa Bajović već više od dvadeset godina stoji na pozornici s mikrofonom u ruci i stavom koji se ne prilagođava trendovima. Kao jedan od pionira stand-up komedije na Balkanu, prošao je sve faze scene – od entuzijastičnih početaka bez pravila i infrastrukture, preko regionalnih turneja i stranih pozornica, do današnjeg vremena u kojem se stand-up prilagođava.
Razgovarali smo s Bajovićem o njegovoj karijeri, nezaboravnim nastupima, balkanskom mentalitetu kao neiscrpnom izvoru humora, odnosu prema mlađim kolegama i publici, ali i o umoru koji dolazi nakon dugog trajanja. Dotaknuo se i budućih planova – od kojih su neki novi video specijali i streaming. Razgovor je to o stand-upu kakav je nekad bio, kakav jest danas i kakav bi (ako se njega pita) još uvijek trebao biti: pametan, angažiran i živ.
Od potencije do prepotencije, da parafraziram – tvoj bio intro je jedva dvokorak. Ali bude zapravo podosta vjerno i direktno neokolišanje oko toga da svaki javni nastup i spotlight ljudi koji pristanu na tu vrstu eksponiranja nosi u sebi. Koji je korijen tvog interesa za komiku tog tipa prije nego si prvi puta uopće zamislio mikrofon u ruci, a da ne pjevaš covere Dina Merlina, recimo? Koliko si gledao Saturday Night Live Komičare i koliko su Nadrealisti kao balkanska inačica Pythona krivi i za Peđu i za Bajovića i Komediju s nogu, jer je taj kunst zapravo bitno varijanta prilagodbe američke humorne forme?
Prvo je to bila sarajevska škola humora, na koju mi se onda naslonila i ona beogradska – jer sam geografski odrastao negdje na pola puta. Zagrebački utjecaj je bio tek u natruhama, ali sam upravo tadašnjoj Televiziji Zagreb bio zahvalan na uvođenju Dave Allena nedjeljom popodne te Mućkama i Alo, Alo koje su uveli u tadašnji etar! Tu moram naglasiti i Brixsyjev doprinos Alan Fordu. Mislim da je po pitanju humora i komedije to bio taj sjajni mix za nemali dio pripadnika moje generacije koji je uz ekran odrastao i sazrijevao kroz 80-e godine prošlog stoljeća. Ja to zovem jugoslavenski urbani standard. Seinfeld mi je došao malo kasnije, ali me i definitivno usmjerio u ovom pravcu. Serija je i dalje sjajna, ali mi je on kao komičar danas pomalo i dosadan.
2. Tvoj je pristup komediji sjajan i širokopoljan jerbo kad kreneš s pozicije poblatit sebe samoga, onda ubiješ u startu sve potencijalne kritikante i kritičare kojima kreneš na živce jer si, recimo, ne samo bolji od njih, nego im se naprosto ne sviđa ta parcela humora.
Nije mi problem ispasti glupim, ali mi je malo veći kad to – i dokažem! A, nisam jednom… Vremenom sam shvatio da je to dio ljudske prirode s kojim se pojedinci nose na različite načine; neki to kriju, drugima je nevažno, a ja sam od onih koji su odlučili to glasno komunicirati! U stand-up komediji mi s pozornice pozivamo publiku da po tom pitanju ‘usporedimo bilješke’, pa – tko preživi! Potencijalni dio publike koje to živcira ili ih plaši pozivam da – odustanu! Nije sve za svakoga, a moj stand-up ponajmanje! Inače, današnja publika je, zahvaljujući društvenim mrežama i onoj epizodi korone, postala jako razmažena! Nešto kao loša ljubavnica, kojoj stalno moraš ponavljati da misliš na nju, da je najbolja, da joj povremeno nešto i pokloniš… i onda kad je konačno i uspiješ dobiti da je ispred tebe – ona samo legne, raširi noge i kaže ‘Hajde, sad ti sve sam!’. Nekad sam možda pristajao na to, sada više ne.
Jedno ‘R’ viška
3. Što se dogodi kad te novinari pitaju, ili organizatori najave recimo s Peđa Brajović pa im jedno R pobjegne? Jednom je Branko Đurić poludio jer ga novinarka nije oslovila kako valja, pa je zamislio da je to pitanje opće balkanske kulture ili slično. Bez krivde, apsolutno je ok da ti neupućeni novinari idu na k…krivac. Je li pitanje osnovne stand up kulture u vrijeme Vinče ili Kruleta ili Štampara, znat tko je i kako nasmijava Peđa ne Brajović?
Brajović, Bajević, Bojović, Bajrović… jednom čak i Bojanić! Novinarska profesija nalaže da se pripremiš za razgovor, baš ovako kao ti. Kao bivši novinar znam kako taj postupak ide, ili bi barem trebao ići. Međutim, praksa pokazuje i dokazuje da najveći dio mlađih kolega taj posao samo odrađuje prema naputcima urednika, a koji to najčešće radi prema zahtjevu vlasnika ili nekoga ‘odozgo’ – koga je taj i taj zamolio za medijsko praćenje… U biti, u šoubiznisu to ne treba ni nazivati nekim novinarstvom. Nema tu nekih novosti ili istraživanja, već je to vid tržišne komunikacije – za novac ili kao transakcija. Bez uvrede! 😀
Što se mog lika i djela tiče, do prije desetak godina sam se zanosio mišlju da sam nakon deset godina rada dovoljno znan i široko priznat! A, onda su se vremenom pojavljivali i spomenuti Đuro i Krule i Vinča… te sam uvidio da se za taj status treba boriti – ili puno duže vremena kao što je slučaj kod prvog, ili demografski najšire moguće kao što to rade druga dvojica kolega. I sve to poduprto ogromnim marketingom! Vlatka Štampara bih malo izdvojio, jer je on svoj uspjeh izgradio na malo drugačiji način – onaj u kojem nemali dio njegove sljedbe ni ne zamara drugim komičarima, time ni mnome!
4. Još u startu zahuktavanja i početka komuniciranja stand up scene na ovim prostorima, kao promatraču svih polova pop kulture, jako mi je interesantno bilo uopće s početne pozicije shvatiti težinu zadatka u kojem unaprijed dolaziš pred klub, dvoranu, ili bilo koju masu ili grupu ljudi s apriornom primišlju ‘e sad ću vas nasmijat’. A nije riječ o vicevima za njih troje, četvero oko tebe. Koliko je uopće fenomenološki zajebano bit stand uper i nasmijavat ljude i koje je neki psihološki i sociološki koncept u smislu prompletne reakcije prema publici? Jasno da imaš neke dramske punktove, točke i pripreme ali zapravo budeš kao i DJ koji u klubu valja dić vajb i atmosferu, održavat je i slično. Ili?
Ne treba mistificirati nijedan posao, pa ni ovaj. Primjerice, moj prvi ulazak na tržište rada bio mi je s 15 godina upisom vojne gimnazije za pilota. Vidjelo dijete film Top Gun, pa mu se diglo! Vremenom sam spoznao da je i taj wow! poziv samo – posao. Možda je isto to i nuklearna fizika, ali za to nemam dokaze. Ovo što moje kolege i ja tu radimo zadnjih dva desetljeća je – zanat; i kao svaki takav u njemu se prvenstveno razvijaš kroz praksu! U početku usvojiš neke osnovne postulate posla i u ovom tehnike pisanja i nastupa i onda kreneš u akciju i – rasteš! Pobjeđuješ, gineš, ranjen si, uzbuđen, umoran… I naivno misliš da je dovoljno da ti se publika smije, da te kolege priznaju, međutim ubrzo shvatiš da je jednako važna, a u međuvremenu se pokazalo i još važnijom maloprije spomenuta – tržišna komunikacija! Trenutni fenomen su TikTok face koji bez problema rasprodaju dvoranu od tisuću ljudi za svoj stand-up show. Nisam čuo da to naprave dvaput u istom gradu, jer je nastup vrlo vjerojatno jadan, ali da to postoji – postoji!
Iza Peđe je dvadeset godina rada na stand-up sceni
5. Možeš li o highlightovima tvoje dosad brojčano impresivne karijere, da sad ne idemo u statistiku, ali imali kao roditelj djece izdvojenih pet recimo koji su bili nezaboravni u apsolut smislu ‘bolje od ovoga ne može’?
Krenimo, da prostiš, otpozadi; proljetos sam obišao i Ameriku i Kanadu, nastupajući za našu tamošnju publiku, ali i engleskom jeziku na klupskim pozornicama na kojima su u par slučajeva samo večer prije bila vodeća imena svjetske stand-up komedije. To mi je nahranilo ego, ali mi je dušu nahranilo gledanje snimanja The Daily Showa u New Yorku te to isto ali i druženje s piscima Jimmy Kimmel Live! u Los Angelesu. Nakon ovog drugog prelomio sam – svoj ‘stand up’ bih rado zamijenio za ‘sit down’ u jednu takvu voditeljsko-komičarsku stolicu!
Nešto prije toga sam u siječnju napravio turneju povodom 20 godina karijere: osam glavnih ex-YU gradova u osam dana! Veliko finale je bilo u Zagrebu, točno na dan kada sam dva desetljeća prije, prvi puta stao pred publiku s namjerom da ih nasmijem u pokojnoj savskoj splavi imena Papillon. Kraj te večeri sam doživio kao potvrdu, toliko da sam (da sam malo hrabriji) iz Histrionskog doma mogao izaći da se više nikad ne vratim na bilo koju pozornicu! Pobrojano neka bude 3 od 5. Četvrti bi bila blago orgazmična spoznaja da me ovaj posao doveo na planinu iznad glavnog grada Tasmanije odakle mi je lokalni kolega rekao ‘Odavde prema tamo nema ništa do Južnog pola!’. Peti neka bude njezin dolazak na moj nastup. I evo, 20 godina smo zajedno! Možda od ovoga može bolje, ali da je nisam uvrstio u Top 5 – ubila bi me!
6. A oni downdropovi karijere? Kao vrlo intuitivna i perceptivna osoba, vjerojatno je bilo momenata u kojima si se zapitao – za koga, zašto i vrijedi li ovo išta truda? Je li bilo takvih crnih rupa karijere?
Trenutno sam u takvoj rupi. Ljetos sam ubacio terenske nastupe u 2. brzinu i uložio vrijeme, živce i novac u jedan projekt za koji ne znam kako će, da ‘prostiš, svršiti! Puno više me interesira angažirana komedija, ona svjesna politike i društveno kritična, ali kako bi u onoj pjesmi rekao jaran od Ibre Dirke ‘Raja hoće veselo! Ko će slušat’ tuđu muku!?’. Jednostavno, za mene je stand-up bez politike samo – komedija, a vidim da široka narodna masa ne dijeli to mišljenje. Ili još gore – nema nikakvo mišljenje!
Balkan kao nepresušni materijal
7. Balkan i ex Yu plemena čine se toliko genski i karakterno sjajnim predlošcima za najfinije vrste apsurdnog humora. Tu sve što se dešava u realnosti zna biti daleko efektnije od karikiranja. Koliko se tvoji materijali referiraju na real life i kako uopće dramaturški pripremaš jedan svoj jednosatni stand-up nastup?
Zapisujem, zapisujem, zapisujem… ali prečesto i samo ‘zapamtim’ neku foru koja mi je došla na pamet, a koju ću kasnije zapisati i onda pretočiti u dio nastupa i onda… ništa, jer sam je zaboravio! Sada sam u situaciji da nisam izašao s novim jednosatnim nastupom već par godina, a bilješki imam za skoro tri! Problem je u tome što je više od pola zapisanog onaj obični sadržaj iz svakodnevnog života – unutar četiri zida ili onoga što se vidi po medijima mimo informativnog programa. Dobra su to fore, ali mi ih se jednostavno više ne da izvoditi takve! Primjetio sam da takve šale, iako objektivno sjajne, nešto baš i ne doživljavam u nastupima drugih komičara. Jednostavno mi nije interesantno.
8. Od Netflix launchanja stand-up premijera kao super forme, pa isti slijed onoga što radi Splicka scena, spomenuti Štampar, Vinča i drugi, pa sad i ti. Koliko je danas evoluirani stand-up zahvalna fora za video ekranizacije u smislu da postaviš poput svog zadnjeg videa i kako sad rasprodat nastupe kad su sve fore s tog čuli uživo? Ili je isto pravilo kao i za bendove, nema veze što znamo set listu unaprijed, uživo uvijek ima moment spontanosti u kojem se može desit neki nadrkani u trećem redu s dvije ručne bombe kojem se ne svide šale, pa hajde da to vidimo…
Muzika i komedija nisu isto. Živuća institucija stand-up komedije, Eddie Izzard, ovo je prvo vezala za srce, a drugo za mozak. Naravno, ima preklapanja i to sve više. Stand-up komedija se sve više estradizira i nova publika je sve češće ona koja dođe na nastupe komičarskih imena za koja samo znaju s nekog ekrana, danas češće onog od mobitela ili kompjutora i nemaju problema to što su već bili vidjeli tamo – opet čuti i vidjeti uživo! U suvremenom marketingu se više ne naglašava sadržaj već – iskustvo! Ima i pravih znalaca stand-up komedije koji to sve bolje poznaju i znaju u njoj uživati na višoj razini, ali kao što već možete pogoditi – manjina su! Za nešto na engleskom je i tih nekih desetak postotaka – milijunska armija ljudi, a kod nas… govorimo o svega nekoliko tisuća duša.
Kakvo je stanje stand-upa u regiji?
9. Jako si svjestan promotivnog dijela i medijske prezentnosti sebe, ili se kao autora koji ima brojke i prisutnost i trajanje, bitnu kategoriju svakog rada u kojoj dosta njih omane – izdržljivost. Ima te. Tu si. Koliko si (ne)zadovoljan u tom kontekstu scenom itself, praćenjem razvoja stand-upa u mainstream medijima i možeš li je komparirati, jer sad je već oko dvije dekade dobrog trajanja?
Da, ali umorio sam se. Ova estrada koju sam maloprije spominjao ima svoja pravila igre na koju je najveći dio mojih mlađih kolega pristao. Ja ne mogu. Možda sam sada too old for this shit!
10. Tebe i Marinu Orsag se komunicira kao pionire/pionirke stand-upa ovih prostora sa svojim inicijativama i ograncima stand-upa. Kakav je prema tvojim uvidima razvoj i možeš li komparirati i kvalitetne autore i publiku po stand-up ergelama Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Slovenije…
Marina i ja smo se razišli svega par godina nakon pokretanja cijele priče. Filozofije su nam bile vrlo različite. Moja je bila da je ovo solo disciplina u kojoj pojedinci svojom originalnošću doprinose izgradnji scene, dok je ona prvo htjela da se gradi infrastruktura i da se pojedinačna imena komičara ‘žrtvuju’ zbog promocije pojma stand-up komedija. Kasniji razvoj je pokazao da smo oboje bili i u pravu i u krivu.
Što se stanja stvari u regiji tiče, dat ću prikaz po republikama… Slovenija ima pravu scenu koja je uspjela zahvaljujući štreberskom prepisivanju načina rada na zapadnim tržištima. S druge strane, njihove televizije su odmah prigrlile stand-up te sam nedavno u nedjelju u 20h na prvom programu njihove javne televizije vidio emisiju sa stand-up komiračima u njoj. HRT nikada nije imao emisiju stand-up komedije. Tako je to kad se plašiš Markovog trga i Kaptola!
Ipak, u Hrvatskoj je i pored toga priča izrasla u veoma jaku scenu; kolektivi Lajnap, Splitska scena, BIS Comedy, Urlaona rade jako puno i jednako dobro. Za negdašnji Studio smijeha nemam informacije. Tu je i nas nekoliko slobodnjaka koji to radimo solo i svi skupa tvorimo situaciju da je svakog tjedna u zemlji barem po 30 večeri stand-up komedije.
Srbija ima scenu koja je velika, ali jako razbacana na relaciji Beograd-Vojvodina, dok južno skoro da ne postoji ništa. Crna Gora im jednog komičara izvezenog u Beograd i dvojicu braće koji razvijaju svoju terensku prisutnost te povremeno izvoze svoj rad u ostatak regije. Makedonija je iznenađujuće vibrantna, ali ima objektivnu okolnost malog tržišta i takvog jezika. Ipak, njih nekoliko se bore i čini mi se – uspijevaju!
I na kraju, moja najveća frustracija – Bosna i Hercegovina. Zemlja koja je pojam za jak humor objektivno ima slabu scenu stand-up komedije. Najaktivni je kolega Omer iz Mostara, dok se par njih iz Banjaluke i Tuzle tek povremeno ukažu na pozornici. Sarajevo, nekoć najveći potencijal, trenutno – nula. Kolega Branko se baš zbog toga ondande preselio – u Beograd.
Peđa nam je otkrio i gdje se može pogledati njegov specijal
11. Tko su ljudi s domaće scene i regionalne scene koje držiš kolegijalnim i proporcionalno kvaliteti i ljudskosti, vrijednim kolegama? A da nije izbjegnut odgovor u duhovitom ili politički korektnom smjeru? Ne pecamo headline ‘Bajović mrzi Vinču’, nego samo otvoreno komunikativno smjer u kojem se o ukusima mora raspravljati, ali argumentima. Da je bez pjene u ustima i kulisa ok reći ‘volim Urbana, ne volim Thompsona’, ili ‘volim Vinču i Orsagicu, ali ne i Kerekeš humor’, bez da te se optuži kako si srbočetničko jugoslavenski parazit…vjerujem da si imao etiketa raznog tipa…
Etiketa mi ne fali, ali se nijedna ne zadrži dovoljno dugo, pa da je uklopim u svoj brend! Sam sebe sam opisao kao prepotentnog i Jugoslavena i toga se držim! Ovo ostalo dođe i prođe. Što se odnosa s ostalima tiče – Vinča i ja smo dva najrazličitija lika na ovoj sceni: demografski i filozofski. Kolega je narodnjak, a ja sam ocvali roker koji klizi put jazza. Mladi Vinčić je pripadnik nove generacije interaktivnih komičara kojemu je najvažnija jaka energija i broj smjehova te novčanih jedinica, dok ja ni ne izlazim na pozornicu ako moja šala nema i glavu i rep; i jaku poruku, a smijeha ako bidne – bidne! Isto je i za lovu. Ipak, bez obzira na razlike i moj pritajeni jal, s Vinčom imam i najotvoreniju komunikaciju. S ostalima je to manje-više korektna kolegijalna razmjena, dok je s nekima uopće ni nema. I to je OK.
12. Imaš tri specijala dosad, Comedy Central linkove, puno se tu nakupilo iskustva i svega. Što dalje i kamo i kako? U vrijeme hipernacionalizama, inflacije ljudstva, puno mržnje kao dobrodošlog načina komunikacije velikih vjernika, političkih disbalansa, ambicioznih iznad talentiranih i kvalitetnih, kako likovi koji ovise sami o sebi idu i planiraju dalje…
Prelomio sam da ta svoja tri video specijala koja sam svojevremeno, pomalo i naivno producirao u Netflix standardu da bi ih ponudio upravo njima – konačno izbacim u javnost! Za razliku od najvećeg dijela kolega koji svoj specijale stave na YouTube, ja sam se odlučio za profesionalniju opciju – Loly.TV streaming platformu gdje će ih se za gledanje moći kupiti po fakat simboličnim iznosima. Tko ne želi platiti, može mi ponuditi nešto za razmjenu! Usput je moja preporuka svima koji će gledati te moje predstave: dogovorite gledanje stand-up komedije u što većem društvu! Puno je, puno bolji doživljaj smijeha i smijanja kada ga, baš kao i u klubu, dijelite s drugima!
Što se mog sutra tiče, već sam napomenuo da me nešto drži već frtalj stoljeća nakon što sam tada u Americi prvi put vidio Jona Stewarta i njegov The Daily Show. To sam sad i materijalizirao! Tjedni regionalni satirični video format radnog (a možda i konačnog) naziva TJEДЕЉNIK snimljen je kao pilot-emisija i trenutno ga se pokazuje onima koji bi ga mogli uvrstiti u svoju ponudu. Ako se primi, posvetio bih ostatak svog radnog vijeka tom i takvom poslu. Međutim, ako ne uspjem, možda ću morati nazad u ono u čemu sam uspješan – na teren i s novom predstavom, a koja već ima svoj naziv – PROVOKATOR.
Naslovna fotografija: Laugh Factory