Uz objavu novog albuma “Diamusk”, funky groovey jazzy kolektiva Diamusk u kojem centralnu poziciju ima pjevačica Adisa Zvekić (Ex Dubioza Kolektiv) ispred vrsnih instrumentalista, popričali smo s njom o svim varijantama najave odnosnog albuma kao zadnjeg.
1. “Beskraj” je vaš prvi album na bosanskom jeziku nakon dosadašnjih na engleskom. Što je bio okidač za skok u materinski i je li vam bilo teže ili lakše pisati tekstove na bosanskom nego na engleskom?
Prošlogodišnje koncerte doživjela sam kao posljednje. Bilo je to kao da sam zakoračila u drugu dimenziju na trenutak. Na kraju je ostao kraj. Nepremostivi jaz između stvarnosti i zaletjele nade. “Beskraj” je moja objava da nema kraja. On je i izjava ljubavi mojoj zemlji, Bosni i Hercegovini. “Beskraj” je ugovor o odanosti, porivu za slobodom i odaziv tom pozivu.
2. Šest pjesama, svaka između pet i šest minuta. To je jasna odluka protiv logike streaming-ere koja nagrađuje kratkoću i trominutne limite s hookovima u prvih 15 sekundi privlačenja pažnje radio friendly slušateljima. Je li to bio svjestan manifest ili je jednostavno toliko vremena trebalo da se svaka priča ispriča kako treba?
Diamusk koncept demonstrira slobodu od bilo kakve vrste formata, negiramo kalupe, stvaramo od sebe, ne recikliramo i ne ugađamo ograničenjima. Limiti nametnuti od bilo koje industrije pa tako i muzičke, više nisu relevantni. Kada je ugrožena sloboda, pravila destruktivnog sistema prestaju vrijediti. Nismo ambiciozni na klasičan način, ne sužavamo se za ljubav nečijeg ugla gledanja. Ne podčinjavamo se površnom konzumerizmu. Ne zato što se inatimo, već zato što je neprirodno.
3. Zvuk albuma kreće se između jazza, groovea i funka, a bend broji podosta sjajnih instrumentalista glazbenika iz nekoliko zemalja. Kako koordinirati takav ansambl, je li to kaos koji funkcionira ili postoji čvrsta ruka koja drži sve zajedno?
Aldin je zaslužan za koordinaciju i kontakt s muzičarima. Čvrsta ruka koja drži sve zajedno, ljubav je prema muzici. Snimanje albuma “Beskraj” trajalo je četiri mjeseca, a miks i mastering oko mjesec dana. Kada imaš takve glazbenike/umjetnike na albumu i ako ih samo pustiš, sve teče svojim tokom i veoma sam zadovoljna finalnim proizvodom. Sto posto organski i iz duše.
Adisa je suosnivacica Dubioze Kolektiv i dio je aktivne glazbene scene od starta više desetljeća
4. Što danas znate o pisanju pjesme što niste znali 2003. kada je Dubioza tek počinjala?
Slobodu da pomičem granice i lutam različitim idejama. Početak s DK bio je nešto potpuno drugačije od kraja. Mi kao Gluho doba (Gdada) smo prije nastanka DK te na prvim albumima DK, funkcionirali na način da smo pisali pjesme zajedno, svatko svoj dio te smo uz uzajamnu podršku, inspirirali i usmjeravali jedni druge. Kada se to počelo mijenjati i usmjeravati u pravcu koji nije naš glas, napustila sam bend. Naučila sam da se ne oslanjam na drugog, već samo iz sebe crpim inspiraciju.
5. Naslov “Beskraj”, je li optimistična ili tjeskobna riječ u kontekstu ovog albuma? Beskonačnost kao sloboda ili kao zamka?
Beskonačnost kao sloboda. Tu smo zbog iskustva, tvoj doživljaj sebe, svijeta i unutrašnjeg glasa dio je beskraja iskustava svega čemu je ta sposobnost dana. Postoji nevidljiva nit, harmonija koja tu teče i prožima sve. Beskraj istražuje to polje. Postoji snaga u ogoljenosti od “zdravo za gotovo” mindseta.
6. Prošlogodišnji album odveo vas je na Nišville i Krakra jazz festival, postoji i jazz-festivalska publika, koliko se ona razlikuje od publike koja vas pamti iz vremena Dubioze ili La Cherge?
Jazz festivale gledam kao posljednji otpor glazbenoj industriji da umjetnost preoblikuje u format lišen potencijala i slobode. Glazba kao intimno iskustvo. Glazba kao umjetnička instalacija. Demonstracija vještine i posvećenosti, zajednička kontemplacija inače neizgovorljivog, a ne samo jednosatna zabava.
7. Aldin Hasanović istovremeno je vaš suprug i ključni suradnik na produkciji. Kako funkcionira ta granica ili bolje rečeno, postoji li uopće granica između privatnog i glazbenog u vašem slučaju?
Ne postoji granica, to je kao mantra u koju padamo stvarajući zajedno. Uživamo u nekakvom stanju polusna gdje je “kratkovidna realnost” stavljena na pauzu i gdje neizrecivo dolazi do riječi ritmom, tonom, stihom. Taj proces osjećam prirodnim kao ostatak našeg zajedničkog života.
View this post on Instagram
O inozemstvu, glazbenom kolektivu, Beskraju…
8. Živite u inozemstvu već više od deset godina. Koliko Norveška, zemlja tišine, fjordova i funkcionalnih institucija, utječe na glazbu koja u srži nosi sasvim drugačiji Balkan?
Sigurno da utječe. Ovdje sam potpuno oslobođena osuđivačkog pogleda i predrasuda balkanskog mentaliteta. Ćušku vazda spremnu da te brutalno zaustavi na mjestu začetog sna. “Šta ba’ ti? Šta ba’ ona? Šta ba’ mi?!” do u nedogled.
Mogu slobodno reći da je taj fenomen osnovni razlog kulturne stagnacije u BiH, a sigurno i šire. To što smo nekadašnje otomanske, a zatim komunističke ucjenjivačke i izrabljivačke metode, usvojili kao način ophođenja jednih prema drugima. Pametan čovjek će se uvrijediti i nažalost, udaljiti, a na njegovo mjesto će doći baš ta bahatost kao obrazac za sve koji traže oslonac u mnoštvu, a ne u sebi. Svi dijelovi vladajućih sistema i bezvrijednosti koje vladaju našim životima pokazali su se neuspješnim autodestruktivnim aparatom besmisla. Svojom glazbom objavljujem pravila takvog sustava nevaljanim.
View this post on Instagram
Što se tiče Norveške, kao i velike većine “obećanih” zemalja na Zapadu, ne zavaravajte se, sve je isto kao i kod nas. Scena je monopolizirana, zatvorena, nepristupačna. Alternativa svedena na mrežice ljudi zatvorenog tipa, bez kinte u budžetu, dok se silni novci isplaćuju istim umjetnicima, festivalima, organizacijama iz godine u godinu. Netko će reći da je to spontano. Ja ću reći da je to čin učešća pojedinca, domino efekt, sve su to kotačići u mašini koji jedva da više imaju ikakve veze s glazbom. Sve je to postalo nešto kao cirkuška branša. Pojedinac koji se bogati dok klaunovi u sebi plaču. A publika, publika uživa u samozaboravu.
9. Pregršt glazbenika na albumu, a bend nosi vaše ime. Kako upravljate kolektivnim autorstvom, tko nešto donese tko odlučuje ostaje li?
Armin Bušatlić (SCH, Dubioza Kolektiv, IZA) i Željko Ljubić Piti (Goribor, The Jerks) s nama su od začetka albuma, sve online, naprijed-nazad. Obojica su doprinijela originalnim zvukom na gitarama. Matija Mlakar, Gašper Selko i Filip Stipsić na brass sekciji na svim pjesmama, kao i gost Andrej Maksimović na trubi (“Vodi me”) obogatili su album kako svojim kompozicijama tako i zajedničkom energijom, gdje je to bilo potrebno. Za bass i super groove pobrinuli su se Dimitrije Simović i Ivan Cvetković (“Igralom”) kao i Zlatan Redžić, Indexi škola bass gitare, koji živi i radi u SAD-u. Svi potpisujemo kompoziciju, dok je Aldin zadužen za aranžman. Mastering smo povjerili Petru Rudiću (“Svi na pod”) koji je točno razumio našu želju za finale i ušao u srž projekta.
10. Što je “Beskraj” za vas osobno? Završetak nekog ciklusa, početak novog ili jednostavno sljedeći korak u nizu koji traje odavna, s obzirom na to da je Aldin rekao kako je ovo posljednji album?
U svom stilu ovaj bih album mogla opisati rečenicom – “Povratak iz pakla s osmijehom na licu”. Ovaj, posljednji album je poput prepreke koju sam izbjegavala, a na kraju je preskočila bez muke. Štoviše, bio je to izazov koji je još jedna stepenenica u razvoju. Snimke koji su stizale od svakog pojedinačno na albumu, doživjela sam kao interventnu pomoć više sile. U nešto manje od godinu dana izdali smo dva albuma. “Beskraj” bi, u mom slučaju, možda mogao biti nešto kao još jedan pečat na diplomi životne glazbene škole.
Fotografije: Rumina Georgieva, Miloš Miladinović, Marko Jocić