Sigurno je sigurno. Iskapanje posthumnih neobjavljenih snimaka Olivera Dragojevića već samo dokumentarno mora imati vrijednost, kamoli kad se harmonijski upari sa šlegerima sklonim pop pjevačima čije trajanje u pop ladicama podosta duguje upravo oliverizmima. Svako toliko pronađe se izvođača i trackova u kojima se nedostajanje te rašpe čini ne samo nostalgičnim, nego sjajnim testom i poredbom kvalitete nekad i sad.
Uz ugodnu instrumentalnu postavku Vinka Barćota, aranžman Ante Gele, dvoglas Oliver- Tolja je funkcionalna pop šablona za emotivce kojima nedostaje nježnosti uz spomen “srca”, “života” i “ljubavi” u stihovima čija je univerzalnost sve rjeđa. Marko Tolja je jedan od vokalnih pretendenata na Olijevu emociju, premda im glasovi harmonijski odgovaraju, a Ante Gelo suptilno aranžira i prilagođava, pjesmica je više podjsetnik nego nova himnično-evergreenska iskopina i standard. Ali i dalje lijepa, funkcionalno lijepa. Na što se crno bijelim video razglednicama i motivima svih generacija lijepo nadodao redatelj Romano Nikolić. Sve školski i by the book, nema greške. Ni revolucije doduše. U vremenima kad je mržnja sve češća svakodnevica, svaki spomen ljubavi je ne samo dobrodošao nego nužan. Ali remek djelo tipa “Vjeruj u ljubav” ostaje netaknutim.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube