Izlaskom debi albuma Ja za čuda letim Jakov Jozinović approved by production team, napravio je ono što skeptici i oponenti nisu vjerovali da može; ušutkao većinu legitimnih prigovora koji su ga pratili od dana jedan. Do jučer se o njemu govorilo kao o više ili manje simpatičnom karaoke fenomenu koji je zahvaljujući TikToku, algoritmima, downdropu kriterija, silovanja cover voice showovima kao “kriterijima” zatiranja autorstva, medijskoj gladi za novim licima i obradama tuđih klasika Balaševića, Dragojevića ili Čolića, uspio preskočiti nekoliko razvojnih stepenica i iz virtualnog svijeta useliti ravno u velike dvorane i naslovnice ne samo pulp medija.
Debitantski album mijenja perspektivu
Prvi put Jakov više ne stoji iza tuđih pjesama nego ispred “vlastitog” repertoara. Pod protektoratom Matije Cveka i ekipe suradnika koji vrlo dobro razumiju suvremeni domaći estradnjački mainstream. Od Jozinovića je oblikovan proizvod koji funkcionira gotovo besprijekorno unutar zadanih okvira. Jasno je da je osnovni model bio mladi Čola alias Zdravko Čolić, od vizualnog identiteta do vokalne interpretacije i retro-pop senzibiliteta osamdesetih. Razlika je što Jakov taj predložak ne imitira karikaturalno nego ga izvodi dovoljno uvjerljivo da zvuči prirodno.
Osobito tom Čola momentu svjedoče naslovna pjesma u kojoj spajaju zarazni refren, sigurnu interpretaciju i produkciju koja akordski i melodijom točno zna što želi biti i to isporučuje bez viška komplikaža. “Meri” potom pomiruje ugodne funky elemente i dovoljno ritmičke razigranosti da se izdvoji iz mase domaćeg radijskog popa, dok je “Raj” možda najfinije instrumentalno posložena polubalada na albumu.
Deset novih pjesama, uključujući i prva dva singla koji su među slabijim trenucima izdanja, pokazuju da Jakov ne ostaje jednokratna internetska senzacija, dapače pametno menadžerski vođenim i pakiranim ovim albumom zaslužuje i opravdava status najveće mlade pjevačke zvijezde domaće scene. Istina, još uvijek se velikim dijelom oslanja na autore, skladatelje i producente koji mu vuku žice, ali sada se “šlepa” na vlastiti repertoar, a ne samo tuđe hitove.
Najslabija karika izdanja kao i singlova ostaju rubno promptovski tekstovi
Rime su često predvidljive, stihovi opća mjesta uštogljeno lažne patetike po zvučnosti ne dramskim punktovima i smislu, a lirski sadržaj rijetko prelazi granice najosnovnijeg pop sentimenta, no s obzirom na publiku kojoj je album namijenjen i pravila tržišta na kojem djeluje, očekivati pjesničku inventivnost ili višu razinu autorske pismenosti bilo bi jednako nerealno kao očekivati da se ovaj album odrekne svoje misije, a ona je biti dopadljiv, pitak, funkcionalan i masovno prihvatljiv pop proizvod. A upravo u tome uspijeva vrlo dobro. Tražili ste novog Čolu, evo vam ga.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube