Madonna se vratila na parket, ali ovaj put sa štakama, umjesto sa štiklama koje su nekad nosile “Hung Up”. I hrpom neodustajanja od seksualnih aluzija ma koliko joj mrežaste tange i čipke danas izgledale groteskno a ne vampasto. Sva svita kritike upregnuta je kupljenim ili stvarnim reckama da vas uvjeri kako je to što slušate u najmanju ruku jako dobro i sjajno. Hm.
“Confessions II” je album koji funkcionira kao akustični paravan, Stuart Price i ekipa producenata (Cirkut, Andrew Watt, Tainy) grade zvučnu arhitekturu toliko gustu i slojevitu da vokal postaje tek jedan od instrumenata u miksu, često obrađen vokoderima i pitch korekcijom do granice na kojoj više nije jasno pjeva li Madonna ili njezin digitalni dvojnik. Nije nova madonnasta strategija, činila je to i na “Confessionsu” iz 2005. i briljantnije, na “Ray of Lightu” ali razlika je u namjeri. Tada je elektronika bila alat reinterpretacije, sredstvo kojim je pjevačica proširivala izražajni raspon. Danas djeluje kao terapija za glas koji je izgubio elastičnost i visinski opseg, pa se beat gradi ne da bi pratio pjesmu nego da bi je nadjačao, zatrpao dinamikom i atmosferom ono što vokalno više ne stoji. Ona se pokušava reciklirati iz the best ofova svoje karijere ali dobacuje tek sjene.
Koji je najveći paradoks albuma?
Najveći paradoks albuma jest da njegov najslabiji segment čine upravo singlovi (Love sensation, Danceteria), pjesme koje bi trebale nositi album u javnost ispadaju najkompromitiranije, najviše uglačane do bezličnosti, kao da je marketinški odjel imao veći utjecaj na finalni mix od samog studija. “Bring Your Love”, featuring Sabrina Carpenter, simptom je te logike kad gostovanje koje nema nikakvu unutarnju, kompozicijsku ili žanrovsku nužnost, nego isključivo funkciju transfera publike i algoritamske vidljivosti. Pojava Carpenter ne donosi ništa što bi opravdalo njezino prisustvo osim vlastitog trenutnog kulturnog kapitala, a to je razlika između featurea koji ima smisla i featurea koji je transakcija. Jednako fluidno proračunato zvuči s Garrixom u “Bizarre”, stenjasto u opening stvarima kad se doima kao i da Ibiza posustaje (“I Feel So Free”, “Good For The Soul”).
View this post on Instagram
Album zapravo najbolje diše u pjesmama koje nemaju pretenziju hita (One Step Away, Fragile, Betreyal, LES Girl) kad se producentska ruka opusti i pusti da atmosfera radi svoj posao bez potrebe da prikriva. Tamo, paradoksalno, Madonna zvuči najuvjerljivije, ne zato što pjeva bolje nego zato što joj glazba više ne mora lagati u njeno ime.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube