Knjiga je dobro društvo u bilo kojem dijelu dana, ali kvaliteta se mjeri i time klize li kvalitetne stranice paralelno s jutarnjom kavom ili nas, pak, odvode u miran i okrepljujući san. Pod sloganom Fraktura – najbolja literatura već gotovo dva desetljeća djeluje nakladnička kuća koju vodi bračni par Sibila i Seid Serdarević.
S ovim neumornim urednikom razgovarali smo o izazovima nakladništva u doba pandemije, ali i kriterijima kojima se vode pri objavi svojih ukoričenja. Ovim razgovorom Mixer počinje seriju razgovora s nakladnicima u godini čitanja!
Iskonska ljudska potreba
Nisu dobra vremena za puno toga, pa ni za izdavaštvo. Što kažu brojke za 2020. godinu? Kako ste preživjeli?
Godina za nama i ova u kojoj je prošlo već prvo tromjesečje obilježene su pandemijom i potresima, ta vremena sigurno nisu zanosna i ne mogu biti, no opet daju nam mogućnost da sagledamo sebe i stvari oko sebe, da napravimo neke nužne promjene i da krenemo dalje drugačiji. Nama je 2020. bila upravo takva godina, iskoristili smo je da restrukturiramo neke stvari, otvorili smo knjižaru u Zagrebu, koja je odmah postala i in mjesto i mjesto okupljanja, makar i ograničenih, i mjesto održavanja književnih događanja.
Knjige se ne objavljuju preko noći, nego su rezultat dugoročnog planiranja, odabira i koordinacije niza suradnika
Dodatno smo pojačali svoje napore u digitalnom svijetu, osigurali da sve promocije prenosimo uživo, nastavili objavljivati knjige. Prestali se baviti nekim manje važnim stvarima i koncentrirali se na ono u čemu smo najbolji. Iako je ukupan promet bio nešto slabiji nego 2019. godine, taj pad nije katastrofalan. I kada se usporedimo s nekim izvedbenim umjetnostima, mislim da nakladništvo može biti zadovoljno. Također, vidjelo se da u ovakvim vremenima, kada smo svi previše na ekranima i kada vlada anksioznost, knjiga, istinski, postaje i ostaje ono mjesto kojem se možemo vratiti i s kojom možemo putovati i otkrivati nove svjetove. Mislim da je prošla godina pokazala da bez umjetnosti ne možemo i da bojazni, dugoročne, za opstanak knjige, nema jer je potreba za pričanjem priča iskonska ljudska potreba.
View this post on Instagram
Bez obzira na sve, već ste ove godine objavili nekoliko bitnih naslova. Kakvi su planovi za nastavak?
Izdavanje knjiga je uvijek maratonska trka koja nema cilj, već utvrđivanje nekih ključnih kamenova, a to su dobre knjige koje se objavljuju. Knjige se ne objavljuju preko noći, nego su rezultat dugoročnog planiranja, odabira i koordinacije niza suradnika. Ove 2021. godine planiramo objaviti niz bitnih naslova i vjerujemo da ćemo, ako sve bude po jednom od planova – a s obzirom na okolnosti priredili smo sami sebi tri plana – sve zacrtano realizirati.
Objavljujete vrhunsku literaturu. Koji je najvažniji kriteriji za objavu, kakav osjećaj presuđuje?
Puno je faktora koji određuju koja knjiga će biti objavljena, a koja ne. Nama na stol dođe više od dvije tisuće rukopisa i prijedloga za objavljivanje, neke knjige odmah odbacimo, a za druge moramo donijeti neke odluke, koje znaju biti i teške. Prije svega nam je važno da je to kvalitetan rukopis, zatim mi kao izdavač, i to cijeli tim, moramo stati iza knjige jer to je minimalni preduvjet da knjigu ima smisla izdati. Onda se gleda uklapanje u izdavački plan, marketinški potencijal, zalog za budućnost i još stotine većih ili manjih sitnica, pri čemu se ne zanemaruje ni ekonomski aspekt – od koštanja izrade do prodajnog potencijala. Nije jednostavno, koliko god odličnih knjiga bilo, izabrati i objaviti naslov.
Sedamdesetak naslova godišnje
Koji je omjer domaće i inozemne literature koju objavljujete?
Već godinama objavljujemo sedamdesetak naslova godišnje, među kojima je između 35 i 40 posto domaćih naslova, a ostalo je prijevodna literatura.
Jedna od ideja od koje smo i krenuli u posao jest da kvalitetna književnost može doći do svakoga jer samo najbolje ispričane priče bude empatiju
Godine 2015. Fraktura je u Londonu proglašena najboljim međunarodnim izdavačem za široku publiku. Ovo ‘široka publika’ nikako ne znači da je literatura u Frakturi za sve.
Ja bih rekao upravo da je književnost koju objavljujemo za sve. To ‘za široku publiku’ zapravo znači da je riječ o knjigama koje se distribuiraju u knjižarama, koje nisu usko specijalističke i zanimaju malen broj ljudi. Jedna od ideja od koje smo i krenuli u posao, a ona je i danas neki naš pokretač i nalazi se u našoj viziji i misiji, jest da kvalitetna književnost može doći do svakoga jer samo najbolje ispričane priče bude empatiju.
Koja je prva knjiga koju ste objavili?
Prve dvije knjige koje smo objavili su “Vojni rok” ruskog autora koji piše na njemačkom Wladimira Kaminera u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković i “Brooklyn bez majke” američkog autora Jonathana Lethema. Obje su se odlično i prodavale i imale su dobru recepciju kod publike i kritike, a ti su autori bili u tom trenutku 2002. itekako važni na međunarodnom tržištu.
Objavljujete i publicistiku. Koliko je čitana u odnosu na beletristiku?
Publicistika ima svoju postojaniju publiku i njezin je spektar tema općenito veći, nije nužno da sve ljude zanima povijest, ili pak prirodne znanosti. Mi smo kod publicistike koncentrirani prije svega na knjige koje se bave bitnim povijesnim temama, i to prije svega naše nedavne povijesti – dvadesetog stoljeća, i knjige koje propituju trenutak u kojem sada živimo, te eseje autora koje objavljujemo. Te se knjige na neki način oslanjaju na naše beletrističke naslove.
Važno je da postoje potpore za autore
Kakav je odnos resornog ministarstva prema nakladništvu, a kakav Europske unije?
Ministarstvo kulture od 2000. ima politiku prema knjizi i transparentan sustav potpora i poticaja. Ponekad se nama svima čini da bi on moga biti bolji, doživjeti neke zaokrete, no on postoji i bez njega mnogi vrijedni književni naslovi ne bi ugledali svjetlo dana. Svaki sustav, pa tako i ovaj, treba konstantno unapređivati, dorađivati, što je ponekad teško jer treba uskladiti različite interese. Važno je da postoje potpore za autore, da imamo relativno snažnu mrežu narodnih knjižnica, a ono što nam nedostaje jest mreža manjih knjižara po gradovima te još dodatan napor da Ministarstvo znanosti i obrazovanja otkupljuje knjige za narodne i knjižnice obrazovnih institucija.
Unutar programa Kreativna Europa, a to je program Europske unije, postoji i segment posvećen nakladništvu i on je usmjeren na prijevode. Ukupna je svota u tom programu za budžet Europske unije, pa čak i za kulturne i kreativne industrije, smiješno malena, ali dobro je da su hrvatski nakladnici iznimno uspješni u privlačenju sredstava dobro osmišljenim projektima, što dovodi do prijevoda mnogih zanimljivih knjiga koje inače zasigurno ne bi bile objavljene na hrvatskom jeziku.
Imate li Vi političkih ambicija?
Oduvijek me je politika privlačila, ali ne da bih se bavio njome. Smatram da se politikom ne možemo baviti uz nešto, već da je to itekako ozbiljan posao koji zahtijeva potpunu posvećenost, ali jednako tako i svijest o tome da je to posao koji se radi za dobrobit društva u cjelini, što kod nas nije tako. Tako da političkih ambicija nemam.
U današnje je vrijeme mnogo lakše i pisati i objavljivati knjige, no nakladnici i urednici su tu da rade izbor i odaberu ono što se najbolje uklapa u profil neke nakladničke kuće
Kakav je osjećaj kad pročitate loš rukopis? Mora li svaka napisana knjiga biti objavljena?
Loših rukopisa uvijek je više nego dobrih, a vrhunskih je malo. No bez njih kao i bez slabih knjiga ne bismo znali vrednovati ono što je dobro. Ne mogu svi biti olimpijski prvaci ni nobelovci. U današnje je vrijeme mnogo lakše i pisati i objavljivati knjige, no nakladnici i urednici su tu da rade izbor i iz mora onoga što pristiže odaberu ono što se najbolje uklapa u profil neke nakladničke kuće i da budu neki selektor koji bira najbolje.
Svaka napisana knjiga ne mora biti objavljena, ali u današnje vrijeme, kada su tehnološke mogućnosti toliko napredne, veća je vjerojatnost da će biti objavljeno više rukopisa nego ikada dosad u ljudskoj povijesti. Ipak, postotak vrhunskih djela koja će preživjeti test vremena ostat će isti, a književnost i umjetnost općenito nikada nisu bile pitanje kvantitete, već potrebe čovjeka da razumije sebe kroz umjetničko djelo koje stvara izniman pojedinac. A takvih pojedinaca nema beskonačno mnogo.
Povećava li se zanimanje publike iz godine u godinu za Festival svjetske književnosti?
Festival svjetske književnosti ove 2021. održat će se po deveti put, mislim da vidimo da publiku takvi sadržaji zanimaju, da su je zanimali i u hibridnom obliku, onako kako je održan prošlogodišnji Festival, jer smo na taj način došli i do publike koja nužno ne živi u Zagrebu ili ne može doći do njega, a doveli smo im u domove neke od najvažnijih svjetskih pisaca, ljude koji znaju progovoriti o našim radostima, strahovima, dilemama, najdubljim osjećajima onako kako mi sami to ne bismo znali.
View this post on Instagram
Uvijek više knjiga čitam paralelno
Što govore Vaši gosti kada dođu u Hrvatsku, jesmo li im inspirativni za pisanje?
Pisci svoju inspiraciju pronalaze svugdje, pa i na putovanjima. Naši gosti cijene našu gostoljubivost, sviđa im se veliko zanimanje za kulturne događaje i književnost i iznimno vole što su razgovori fokusirani na njihovo djelo, na knjige, a ne na izvanknjiževne teme.
Ja sam svežder i oduvijek čitam iznimno mnogo te na radnom stolu i noćnom ormariću uvijek imam više knjiga koje čitam paralelno
Pišete li Vi štogod ili samo čitate i što najviše volite čitati?
Pišem ili, bolje rečeno, pisao sam književne kritike i eseje, a sada nemam dovoljno vremena za to jer ne stignem dovoljno proučiti materiju. Najviše volim čitati dobru književnost i u tome mogu reći da sam istinski sretan jer radim posao koji mi je ujedno i hobi, posao za koji sam se školovao i u kojem konstantno učim nešto novo. Što volim čitati? Ja sam svežder što se toga tiče i konstantno i oduvijek čitam iznimno mnogo te na radnom stolu i noćnom ormariću uvijek imam više knjiga koje čitam paralelno.
Kojih je pet knjiga obilježilo Frakturu?
Ovo je teško pitanje na koje je nemoguće ili jako teško odgovoriti. Rekao bih da je to “Čovjek bez sudbine” Imrea Kertésza, izniman roman mađarskog nobelovca, za koji smo prava kupili par dana prije negoli je dobio Nobelovu nagradu za književnost, zatim “Grad u zrcalu” Mirka Kovača, odnosno “Djela Mirka Kovača”, jer je Kovač dao povjerenje malom i mladom nakladniku da se upusti u tako ambiciozan projekt.
Tu je i monumentalno djelo Amosa Oza “Priča o ljubavi i tmini”, “Knjige Jakubove” Olge Tokarczuk, pa Sjena vjetra Carlosa Ruiza Zafóna te trilogija “Millennium” Stiega Larssona. To je šest, a ne pet knjiga, i još ih je mnogo koje su nam važne i bez kojih nam je teško zamisliti Frakturu onakvu kakva je sada i kakva je bila. Mi se mijenjamo, ali stalno ostajemo vjerni svojoj krilatici “Fraktura – najbolja literatura” i trudimo se opravdati je svakom knjigom, svakim autorom te svojim pristupom knjigama i književnosti.
Foto: Anto Magzan