Nakon dvadesetak godina rada u novinarstvu, na radiju, televiziji i u tisku, gdje je pričao dobre poslovne priče, te desetak godina rada na osobnim treninzima za javne nastupe u politici i menadžmentu, Krešimir Sočković posvetio se vlastitom biznisu.
Stručnjak je za komunikacijsko savjetovanje i vješt u traženju i pričanju priča na najbolji način – onaj koji će zabaviti i angažirati slušatelja priče. I što je najvažnije – ostaviti tu priču u njegovu sjećanju. S ovim komunikacijskim stručnjakom uoči izbora popričali smo općenito o komunikacijskoj industriji, javnim nastupima i diskursu u domaćim medijima te što naša aktualna politička scena u tom kontekstu trenutačno nudi.
Skok s vjerom
Od dugogodišnjeg novinara u svim vrstama medija do stručnjaka za komunikacijsko savjetovanje i vlasnika tvrtke Communicato. Koliko je dug put i čime je uvjetovan taj poslovni twist?
Ima jedan serijal video igrica kojeg volim igrati koji se zove Assasins Creed. I osim krasne vizualizacije, prekrasne arhitekture i zanimljivog istraživanja koji čine većinu vremena u igri postoji jedan izlaz iz mnogih kritičnih situacija u kojima se glavni lik nađe. Vješti penjač se popne na kakvu visoku građevinu, crkvu, most, toranj, ili nešto četvrto i baci se naglavačke desetke metara. No, kako to biva u izmišljenom svijetu, padne u kola puna slame, na trenutke postane nevidljiv svim neprijateljima, i kriomice može nastaviti svoj put prema rješenjima novih zagonetki.
U igri se taj skok zove Leap of Faith – pojam i fraza poznat velikoj većini engleskih govornika. Hrvatski jezik ne poznaje sinonim kojim bi se ta fraza mogla točno prevesti. Taj skok s vjerom – u kojemu nisi siguran u ishod, no ipak u njega krećeš je nešto na što se svaki poduzetnik odluči kada krene u samostalne vode. Sada, kada to gledam iz ove pozicije, žao mi je što to nisam napravio prije desetak godina, ili barem dvije godine prije, jer sam na to bio spreman. No, valjda svima nama dođe jedan pravi tren kada otkrijemo da možemo od onoga u čemu smo stvarno dobri napraviti dobar posao. I podijeliti s drugima znanja koja smo imali oduvijek, no s godinama rada u drugim branšama izbrusili ga tako da nam ga je lako raditi. I što je možda najvažnije – jako uživam to raditi, a to je nešto što klijenti jako dobro osjete.
Malo je i novinara koji znaju, primjerice, pročitati poslovno izvješće i prepoznati što koja stavka u njemu znači, te mogu shvatiti što je to blockchain ili kritpovaluta
Iz dosadašnjeg novinarskog iskustva koje je neki pogled iza ramena što se tiče domaćih medija – koliko smo preslika zapadnjačkih trendova, a koliko njegujemo balkansku logiku pri pokušaju zadovoljavanja i infotainmenta i samo biznis sfera?
Kada gledam situaciju u Hrvatskoj, uvijek i klijente i kritičare tješim kako je na istoku još gore. Naši mediji, za razliku od onih na zapadu, nemaju celebrityje i biznis kao glavne fokuse interesa. Naše zvijezde, koje mediji podupiru u njihovoj nakani vladanja medijskim prostorom, su uglavnom političari, te tu i tamo koji ‘kontraverzni poduzetnik’. Biznis novinarstvo, koje čini polovicu vijesti na zapadu, kod nas moraš tražiti povećalom. Poslovnih priča u medijima nema, dijelom zbog toga što marketingaši smatraju kako svaku poslovnu priču u medijima trebaju izreketariti obavezom plaćanja reklama u istom mediju. Malo je i novinara koji znaju, primjerice, pročitati poslovno izvješće i prepoznati što koja stavka u njemu znači, te mogu shvatiti što je to blockchain ili kritpovaluta. Sami poduzetnici ne žele pričati zbog dva razloga – jer ne žele iznenadne posjete poreznika i inspektora, ili jednostavno ne znaju ispričati svoju priču.
Raditi kao novinar kod nas nije lako jer si u percepciji mnogih ili lažov ili te netko plaća da pišeš što pišeš. No, ipak u znatnoj mjeri manje se izmišljaju sadržaji nego istočno od nas, i postoje neke oaze ozbiljnog novinarstva. Postoji nekolicina entuzijasta koji su idealisti i rade prema onome cilju koji im je bio u glavama kada su se počinjali baviti tim poslom – želja za stvaranjem boljeg društva u kojem su oni kontrolni mehanizam koji će pričati o tome što je to dobro i loše u njemu i tako utjecati na promjene na bolje.
Studenti se ne obrazuju da budu poduzetni
A na poslovnom planu?
Ne bavim se tipičnim poslom i nemam problema s pronalaženjem klijenata i naplatom usluga, jer radim specifičan posao za klijente koji znaju da im treba moja pomoć. No, razgovarajući s mnogima od njih znam da i dalje veliki stišću male, mali stišću one mikro, a država pomalo sve nas. Etika poslovanja i dalje zna biti problem, plaćanje računa na vrijeme se radi samo onome tko nam je važan ili simpatičan, stečaj je smak svijeta, a prisilna naplata rak u terminalnom stanju. I dalje nas se ne obrazuje da budemo poduzetni, studenti bi radije mjesto u nekom državnom preduzeću ili nekoj instituciji, a one hrabre koji počinju u garaži guše oni koji poticaje za samozapošljavanje potroše na novi auto.
Imam izuzetnu sreću da sam radeći novinarski posao i to u gospodarskom novinarstvu gotovo svaki puta kada sam imao novog sugovornika morao iz njega izvući priču, jer sam tu istu priču morao donijeti u medij za kojeg sam radio
Postoje li i trebaju li uopće neke specifične škole za strategije razvoja javnog i medijskog nastupa, kao i osobnog brendinga na svim platformama? Kako se postaje stručnjakom za komunikacijsko savjetovanje u RH? Je li dovoljno trajati i promatrati što i tko se sve predstavlja kao javna ličnost?
Formalnog obrazovanja za to nema. Većina kolega stječe svoja znanja na različitim edukacijama i skuplja različite certifikate, od kojih je teško procijeniti ono koje je bolje. Drugi stvaraju svoje vlastite programe izgrađene na naučenome i vlastitom iskustvu koje nude klijentima. I sam idem upravo u tom smjeru. Ono što je na kraju najvažnije je rezultat i zadovoljstvo klijenta. Imam izuzetnu sreću da sam radeći novinarski posao i to u gospodarskom novinarstvu gotovo svaki puta kada sam imao novog sugovornika morao iz njega izvući priču, jer sam tu istu priču morao donijeti u medij za kojeg sam radio. Morao sam ga opustiti, objasniti mu pravila mog medija, bio to tisak, radio, televizija ili web. Objasniti mu koju količinu informacija trebam i kako je najbolje da se njihova priča ispriča. Upravo na taj način puno sam više praktično radio i to s nevjerojatno različitim ljudima i pomogao im donijeti njihove izuzetne i sjajne priče koje nisu znali ispričati na pravi način.
Tvrtki koje se time bave u Hrvatskoj nije malo. Je li konkurencija lojalna ili je oduvijek poslovnih nadmetanja i podmetanja u kojima se ne igra uvijek pošteno? S obzirom na zrcaljenje tuzemne političke scene koja je često sve osim profesionalne, pristojne, kulturne i profinjene…
Konkurencija uvijek postoji, no ako želiš biti na tržištu, moraš nuditi kvalitetu i posebnost koju će klijenti prepoznati. Imam svoje ideje i načine kako radim kada radim sam i sa svojim kolegama u timu s kojima redovito surađujem. No, kada me angažiraju agencije, za neke svoje klijente, onda radimo prema njihovim pravilima i idejama, jer, na kraju, riječ je o njihovu klijentu i njihovoj viziji što im treba. Ono što ja radim i kako ja to radim – 99 posto praktičnog rada i analize i 1 posto teorije, uz igru i prijateljski odnos prema klijentima, kao i rad jedan na jedan ili u malim grupama i to u duljem vremenskom razdoblju, u kojem se ima vremena praktično usvojiti znanje, drugi kolege uglavnom ne rade. Posla za sve koji dobro rade ima, i konkurencija je ono što nas tjera da budemo bolji u onome što radimo. Meni je važno da mi svaki klijent kaže kako je za svoj novac dobio dobru vrijednost, ali i da pokaže drugima što je to naučio.
Javni nastup svima je stres, čak i onima s mnogim utakmicama u nogama, osobito kada imaju priču do koje im je jako stalo. I zato je važno na toj vještini raditi
Pretpostavljam da je klijentela prije svega regrutirana iz redova poslovnjaka i političara i eventualno novih TV lica. Ili?
Kao i mnogi, i ja sam u školi bio kampanjac i uglavnom sam štrebao samo pred kraj školske godine kada je trebalo ispraviti jedinice ili četvorke pretvoriti u petice. No, tako je često svima nama koji se sjetimo u jednom trenutku da bi nam trebala neka vještina. Moj posao je zapravo trenerski posao – on bi trebao biti posao na duge staze kako bi rezultati bili postojaniji. Kao osoba koja je sama istrčala polumaraton bez trenera u roku od tri mjeseca, znam da se to može, no sigurno bi mi bilo lakše da sam trenirao s čovjekom koji bi me naučio tehniku trčanja i disanja, pa mi rezultat ne bi bio u najboljem slučaju okruglo dva sata. U ovo izborno doba tako najčešće radim s ljudima iz politike, u doba predaje poslovnih rezultata s visokim menadžmentom, a ostatak vremena sa svima onima koji imaju neku priču koju žele ili trebaju prodati, ispričati ili prezentirati bilo u medijima ili potencijalnim poslovnim partnerima ili ulagačima.
Najdraže mi je raditi s ljudima, osobito mladima, studentima, mladim poduzetnicima, koji su otvoreni prema onome što im pričam. Tada već nakon prvog sata dođemo do Eureka! trenutka i onih riječi ‘Čovječe, kako nisam to sam prije skužio’. Javni nastup svima je stres, čak i onima s mnogim utakmicama u nogama, osobito kada imaju priču koja im je jako stalo. I zato je važno na toj vještini raditi po malo ali kontinuirano jer ju je nemoguće savladati za jedno popodne. I ja sam puno griješim u svojem nastupu, i zato volim pratiti i slušati druge kada mi prigovaraju da nisam jasan, da me ne razumiju, da previše kompliciram ili odlazim u digresije, ili da frfljam. Dobro je da je tako jer da nije nikada ne bih shvatio što muči moje klijente, zašto se boje sobe pune očiju, ili zašto se znoje i tresu pred kamerom.
Javni nastupi u domaćim medijima – ako možeš istaknuti ljude iz medijskog života koje smatraš kvalitetnim reprezentima i dobro osobno brendiranima, ali i onim drugima koji bi morali znatno poraditi na svom poslovnom imidžu?
Nekolicina je onih koji jako dobro govore čak i kada ništa ne kažu. No, i to zapravo nije dobro. Puno je više onih koji mogu služiti kao ogledni primjer kako ne treba javno nastupiti. Svatko tko se dobro pripremi za neku temu i neki razgovor može biti dobar u svom nastupu. Osobno mislim da su najbolji oni koji su strahovito uvježbani za svoje nastupe. To su moji poznanici koji se bave Stand up komedijom. Svaki njihov nastup višestruko je uvježban, variran pred kamerom, ogledalom, frendovima ili obitelji. Oni su spremni zavladati prostorom, znaju moć riječi, snagu tišine i virtuoznost neverbalnog izraza. I ne samo to. Jako dobro znaju da publika u istom gradu u istoj dvorani dva sata kasnije nije ista publika i neće na isti način reagirati na njihove šale. I zato stalno moraju biti spremni na prilagodbu.
Loš brending lako svi prepoznaju. Onog tko se uvali u stolac dok ga snima kamera, vrijeđa sugovornike, podcjenjuje njihove riječi, bahat je i osoran, nosi premalo ili preveliko odijelo, prekratku suknju, docira, priča neuvjerljivo, vidljivo mulja, priča beskonačne fraze ili ne može sastaviti suvislu rečenicu.
U politici nedostaje žena. Dok ih ne bude polovica u Saboru, u svim odborima, strankama, predsjedništvima i upravama kompanija, neće nam biti bolje
Društveno-politička scena je odraz cijelog društva
Skoro se bliže izbori, prije i post festum gledat će se svega i svačega. Možeš li s profesionalnog stajališta dobaciti nekoliko konkretnih osvrta na ponudu najboljeg i najgoreg što nam društveno politička scena nudi?
Društveno politička scena je odraz cijelog društva. Iste svađe koje gledamo na najvišim razinama, možemo u nekom reduciranom obliku gledati u svakoj birtiji u nekom malom mjestu, odnosno ispred svake birtije, s obzirom na epidemiološke mjere. Puno je onih koji se trude, uče i rade na sebi, posebice u predizborno vrijeme, ponajprije ponukani činjenicom da znaju da to isto njihovi stranački šefovi rade. No, jednako tako još više je onih koji smatraju da im to nije potrebno i da je jezik ulice primjeren javnom govoru. Ma koliko bila elokventna rečenica u kojoj nekog nazoveš klaunom, plaćenikom ili budalom, bez jasnog i argumentiranog razloga zašto ga takvim smatraš – osobito ako takvu rečenicu prati i prezren ton – nikada neće biti prihvaćen kod normalnih ljudi, a bit će s tobom sretni samo oni koji bezrezervno i nekritično navijaju za tebe. Napadi na ljude, a ne njihova djela dokaz su slabosti vlastitih argumenata. I pumpanje priče koje pojedini ljudi iz medija forsiraju, loveći klikove i hvatajući klikbajtove neće dovesti do toga da saznamo istinu i zauzmemo ispravan stav prema njima.
Kakav je javni nastup sljedećih medijski eksponiranih političara, sadašnjih i bivših – Zorana Milanovića, Kolinde Grabar Kitarović ili Andreja Plenković…
Bivša predsjednica je uvijek bila pristojnija, iako je često znala biti nepripremljena za svoje nastupe. Aktualni predsjednik više uživa u svojoj visprenosti nego li zna poslati jasnu poruku o onome što misli. Andrej Plenković ili Zoran Milanović egal su mi. I žao mi je što se prepucavaju preko medija, umjesto da to učine 1:1 u nekom oktogonu. U politici nedostaje žena. Dok ih ne bude polovica u Saboru, u svim odborima, strankama, predsjedništvima i upravama kompanija, neće nam biti bolje.
Na globalnoj razini nerijetko se govori i priča o spinovima i spin makerima. Kakva je situacija kod nas s obzirom na zakone malih brojaka i malu medijsku baruštinu, kako funkcionira to ‘tržište’?
Oh, sjajno. Pogledajte samo ankete i anketare. Predizborno vrijeme sezona je lova za ove branše. Ako se dogovoriš s njima, margina izmišljene potpore varira po desetak posto u svakom smjeru. Jednako tako svi imaju svoje robote za klikanje s različitih VPN adresa koje možeš kupiti za par dolara. Bilo bi slatko pogledati glasove na portalima prema adresi iz kojih dolaze. Možeš stvoriti nove nade i pokopati stare, sakriti mane i izmisliti ih za neke druge. Sve je stvar percepcije i vjere. A ako imaš budžet, sve je moguće podmazati, i to za relativno malo novca.
Volio bih snimiti album ozbiljne glazbe, dovršiti započete romane, sinkronizirati crtić i napisati rock hit
Postoji coaching i postoji life coaching. Prvo bi trebalo biti korisno ljudima koji u poslovnim sferama trebaju savjetnike za poboljšanje svojih javnih nastupa, a drugo je često alibi prodavačima magle. Možeš li povući neke osnovne distinkcije kako bi čitateljima bilo jasnije što na domaćem terenu znače ti anglizmi?
Najveći je izazov u malo riječi objasniti kompleksne stvari. Ali zato je sjajno, kada želiš izbjeći odgovor na pitanje, širokim odgovorima staviti sve u mističnu maglu. Bit ću banalan. Coaching je ono što teta radi u vrtiću, uči te kako sve igračke nisu tvoje, kakva su pravila graničara i zašto nije dobro šutnuti loptu preko ograde. Life Coaching je ono što radi teta psihologica, ništa je ne razumiješ kada priča s mamom o tebi dok te milo gleda i gladi po glavi. Može biti korisno, ali teta baš i nije skužila što te muči jer nije razgovarala s tobom nego s onim dječakom iz Slonića koji nosi istu majicu s Munjevitim Jurićem.
Što su ti poslovni izazovi i ima li mimo trenutnog segmenta u budućnosti još prostora za promjene profesije?
Mislim da svatko od nas treba u životu promijeniti barem deset radnih mjesta, pet tvrtki i dvije, tri profesije. Sada sam zadovoljan u onome čime se bavim, i vjerujem da će mi fokus do 2030. biti upravo u ovoj branši. Izazov mi je i dalje evangelizirati sve bajkere kako su oni na električni pogon veća fora nego oni koji idu na mrtve dinosaure, volio bih snimiti album ozbiljne glazbe, dovršiti započete romane, sinkronizirati crtić i napisati rock hit.
Foto: Mirna Bartolić