Tijekom života sretneš razne ljude, a ako imaš sreće i više od 20 godina provedeš u medijima, dobiješ privilegiju ne samo upoznati, nego družiti se i prijateljavati s karizmatičnim, osebujnim, posebnim, divnim ljudima u čijem društvu uživaš; od njih učiš; postaješ bolji…
Antun Masle – Nino kako smo ga svi zvali – bio je točno onakav kako sam kao dijete zamišljala pravog novinara; visok, markatan, zgodan, pravi frajer… Pomalo mističan i beskrajno topao… Škrt na riječima kad je trebalo pričati, a pisati je vraški znao; tu su riječi itekako imale smisao…
Upoznali smo se u redakciji Jutarnjeg lista; ja mlada studentica, on ratni reporter s gomilom iskustva. Bio je jedan od rijetkih koji nikada s podsmijehom nije gledao na lifestyle novinarstvo niti radio razliku među kolegama u redakciji, čim god da su se bavili. Nesebično je dijelio znanje, ali i duhovitim dosjetkama zabavljao sve oko sebe. Uz njega je sve nekako izgledalo lako, jednostavno, moguće i ostvarivo.
Ni od čega nije radio dramu
S jednakom strašću je izvještavao s brojnih ratišta, iz Afganistana, Čečenije, Bosne i Hercegovine; Beograda…, kao iz svog Dubrovnika gdje je bio ranjen u pucnjavi tijekom novinarskog zadatka. Kad je pak nosio “vruću robu” sa zadatka iz Albanije, zarobila ga je Vojska Jugoslavije i optužila za špijunažu pa je iduća dva mjeseca proveo u zatvoru u Spužu. Glumeći žučni napad, uspio je pobjeći. Kad sam ga nekoliko godina kasnije zamolila da mi, za potrebe pisanja magistarskog rada, ispriča detalje s brojnih ratišta na kojima je bio, pojasni svu tu situaciju oko Albanije, zatvora i bijega, pripovijedao je o opasnostima, ratnim grozotama i terenu s takvom lakoćom kao što bi drugi opisivali ljetovanje s kojeg su se upravo vratili. O zatvoru i bijegu je najmanje govorio… Ali zato je o sportu i svome Dubrovniku mogao pričati danima.
Ni od čega nije rado dramu niti je tražio drugačiji tretman. Kad su srušeni Blizanci u New Yorku, u redakciji Jutarnjeg lista se samo čekalo kad će se Nino javiti… Bio je prvi naš novinar koji je tih dana izvještavao iz NYC-a. A čim bi se javio, imali smo odmah osjećaj kao da smo tamo; na licu mjesta, s njim… osjećamo gnjilež i smrad paljevine.
Obožavao je svoju obitelj, prijatelje i nije im zaboravljao pomoći ni u trenucima kad se novinarska profesija srozala, poslovi gubili svakodnevno; kad ni njemu samome nije bilo lako… i činio je to uvijek izdaleka, da se ne sazna…
Lako se snalazio u svim medijima; bio je izvrstan i na televiziji, no tekstu se uvijek vraćao… i svome Dubrovniku.
Ako dobro gledaš, u svemu ćeš pronaći priču
Nakon Jutarnjeg manje smo se viđali, a onda nas je život opet spojio na novinarskom zadatku u dalekom Meksiku… Godine su prošle, ni ja više nisam bila zbunjena studentica zaljubljena u medije, ali njegova lakoća bivanja, nepretencioznost i osmijeh šarmera s toliko pokrića ostali su isti… “Pogledaj oko sebe; sve je priča… I ova plaža je priča; koliko je samo sudbina ispisala. Samo ako dobro gledaš, u svemu ćeš pronaći priču….”, govori mi dok gledamo jednu od najljepših plaža na svijetu u Tulumu čovjek koji je toliko puta gledao smrti ravno u oči; moćnicima prkosio i nikad nije odustajao. I otišao je kao novinar, urednik, vjeran svom pozivu do zadnjeg daha.
Hvala ti na svemu, Nino. Bio si Indiana Jones hrvatskog novinarstva… Adio prijatelju, kolovoz odnosi najbolje…
Naslovna fotografija: screenshot N1 TV video