“Ne očekujte fokusiranu blistavu genijalnost Velvet Udergrounda jer biti ćete razočarani. No ono što čini samostalnu karijeru Loua Reeda tako fascinantnom njena je neočekivanost. Tijekom sedamdesetih Reedov se izbor smjera kojim će se kretati često činio perverznim; stvorio je dekadentni image, skakao sa stila na stil, snimao i sjajne i ovlaš sklepane albume…”, ovi navodi kritičara “Rolling Stonea” Marka Colemana odličan su i jezgrovit opis diskografije Loua Reeda u sedamdesetima.
Samostalni prvijenac “Lou Reed” objavljen u travnju 1972. bio je dokaz traženja puta nakon razlaza Velveta uz cijeli niz bizarnih odluka. Za očekivati je bilo da će Reed na prvijencu predstaviti nove autorske skladbe no uz izuzetak pitke “Wild Child” s prepoznatljivom zvečećom gitarom i “Berlin” – broja napisanog i izvođenog još za dana Velveta koji će kasnije biti glavna skladba istoimenog albuma – donio je neobjavljene skladbe Velvet Undergrounda. Odluka pak da mu na albumu “ruke daju” članovi sympho-prog rock grupe Yes – klavijaturist Rick Wakeman i gitarist Steve Howe, bila je još neočekivanija. Očekivano album je gurnula i prema art-rocku. Skladbe prvijenca nisu bile loše no i danas stoji činjenica da su mnogo bolje izvedbe zabilježene na nekim drugim albumima. Recimo na albumu Velveta “VU”.
Skladba koja je podigla uzbunu
A onda je došao “Transformer” objavljen u studenome iste godine. U produkciji Davida Bowiea i Micka Ronsona dao je jedan od najvećih hitova Reedove karijere “Walk On The Wild Side”. Skladba s onim upečatljivim riffom očekivano je podigla uzbunu kod cenzora progovorivši o prostituciji, drogama, seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. I ovog puta na albumu su se našle skladbe koje je Reed napisao u danima Velveta te ranije snimane ili izvođene poput “New York Telephone Conversation”, “Goodnight Ladies” i “Andy’s Chest”. Bowie i Ronson nisu baš odvukli Reeda u glam-rock no gitara ovog potonjeg dala je svježinu klasičnom Reedovom gitarskom zvuku u “Vicious” i “Hangin’ Around”.
Svojevrsni ustupak tada kurentnom glamu stigao je možda skladbama “Make Up” (aranžiranoj u stilu music-halla no u glamu ipak više tekstom nego glazbom) i “I’m So Free” s Ronsonovim upečatljivim reskim gitarskim akcentima. Ključni brojevi albuma poput fantastične balade “Perfect Day”, “New York Telephone Conversation”, “Satellite Of Love” i “Walk On The Wild Side” daleko su više profitirali od Ronsonovih maštovitih aranžmana (i sjajno korištenih pozadinskih vokala uz klavir i gugutavi bas) nego li od glamom okađene gitare u žešćim brojevima. Pače Ronsonova ideja smještanja Reeda i u prostor music halla/cabaretra (s uporabom kontrabasa i saksofona) idealno je sjela uz vokal i albumu dala notu “dekadencije” i campa.
Slijedio je – film za uši
I slijedeći studijski “Berlin” iz listopada 1973. bio je izuzetan premda ga je – po običaju – (američka) kritika pokopala. Album mračnih tema i melankolije po svemu – osim po kvaliteti skladbi – djeluje kao naličje “optimističkog” prethodnika. Uostalom Reed ga je, kazao je, i zamislio kao “film za uši” odnosno kao kroničarski zapis veze Caroline i Jima, Amera koji žive u tada hladnoratovski podijeljenom Berlinu. Aranžmani i produkcija Boba Ezrina, kompetentna sviračka ekipa s glazbenicima poput Jacka Brucea, Stevea Winwooda, Aynsleya Dunbarda, te ekspresivni recitativni Reedov vokal srastao s klaustrofobičnim i teškim temama s brojevima poput “The Bed” (samoubojstvo), “How Do You Think It Feels” (narkotici), “Caroline Says I i II” (nevjera i nasilje), i “Sad Song”, čine “Berlin” i danas jednim od najboljih albuma Reedove diskografije.
Naravno raskošnijeg od razmjerno ogoljenog zvuka prethodnika. Album su rekoh pokopale i kritika i publika no godinama kasnije dobio je kultni status. Možda je baš zato Lou Reed “Berlin” odlučio postaviti na koncertnu pozornicu 2006. i objaviti koncertni album “Berlin – Live at St.Ann’s Warehouse”. Doduše zacijelo je tome kumovao i film kojeg je o Reedu i “kontroveznom” albumu snimao Julian Schnabel no čini se da je koncertni album bio i svojevrsna Reedova osveta svima koji su ga popljuvali u vrijeme izvornog objavljivanja vinila. Bez obzira koja opcija bila točna odluka Loua Reeda da studijski album 33 godine kasnije prenese na koncertnu pozornicu brooklinskog “St.Ann’s Warehousea”, a potom snimku objavi kao “live album”, vrijedna je svake pažnje.
Naime, iako studijski album i danas u svojoj diskoteci ima svaki Reedov fan, “Berlin” u koncertnom izdanju – i on u produkciji Boba Ezrina – baca novo svjetlo na stari projekt. Ne samo stoga što je ovoga puta – za razliku od izvornika – Reed svirao gitaru, a neki dijelovi orkestracija i vokalne dionice zbora bolje legle i srasle u cjelinu, već zbog ukupnog dojma cjelovitosti i emocionalnog angažmana koji je možda u tom intenzitetu nedostajao studijskom albumu. Posebice u najboljim brojevima albuma poput fascinantne “Sad Song” u kojoj je Reedova gitara savršeno prionula uz zbor i gudače, “Candy Says” te vanvremene “Sweet Jane”, u čijoj su live verziji utkane sve vrijednosti Velvet Undergrounda.
Nekoliko koncertnih albuma na istom tragu
Kao naličje “Berlina” u veljači 1974. Lou Reed s novim pratećim bandom u kojem su odlični gitaristi Steve Hunter (omiljeni Ezrinov gitaristički najamnik) i Dick Wagner – kasniji članovi banda Alicea Coopera, u produkciji Stevea Katza objavljuje odličan koncertni “Rock’n’Roll Animal”. Dao je nove energične izvedbe standarda Velveta poput “Heroine”, “Sweet Jane”, “White Light/White Heat”… Na istom je tragu bio još jedan odličan koncertni album. “Lou Reed Live”“ je objavljen godinu kasnije no osim “I’m Waiting For The Man” ovog puta sa zgodicima samostalne karijere poput “Walk On The Wild Side”.
Studijski “Sally Can’t Dance” objavljen u kolovozu 1974. bio je na drugom polu od “Transformera” i koncertnih zgoditaka te osjetno slabiji od njih sa svega nekoliko upečatljivih brojeva. “Kill Your Sons” bila je tipičan Reedov rockerski broj s neobičnom “brzoprstom” gitarom, funkom ozračenim basom i tekstom koji se prisjeća boravka u psihijatrijskoj ustanovi, a naslovni broj imao još naglašenije utjecaje funka s gitarskim solom i puhačima. Najbolja skladba albuma bila je balada “Billy” s odlično sparenim vokalom, akustičnom gitarom i saksofonom.
Još jedan album neočekivanih zaokreta
“Metal Machine Music” iz 1975. ocijenjen je kao katastrofalan eksperiment “amplificirane buke” s obiljem feedbacka nadahnutog i krautrockerskim inovacijama. No u kasnijim je godinama prigrljen kao kultni projekt eksperimentalnog noisea koji je utjecao na bandove poput Sonic Youtha.
“Coney Island Baby” iz prosinca 1975. bio je mahom posvećen Reedovoj transrodnoj partnerici Rachel Humphreys te nostalgičnim sjećanjima na Coney Island. Kao još jedan album neočekivanih zaokreta predstavio je daleko mekše izdanje Reeda od onog s prethodnih albuma no u mahom ogoljenom izdanju s gitarom, basom i bubnjem. Skladbe poput naslovnog broja, “Crazy Feeling” i “She’s My Best Friend” bile su – za Reeda neočekivane – romantične ljubavne pjesme lišene sarkazma i ironije. Možda najbolji broj na albumu (barem po osobnom sudu) bila je “Kicks” s odavno patentiranim lijenim ritmom i repetitivnim riffom te gitarskim naglascima Boba Kulicka, no oplemenjena pozadinskom snimkom čavrljanja u javnom prostoru koje je naglašavalo željenu atmosferu priče o narkoticima i smrti.
Kao podsjetnik na stare urbane teme/vinjete na albumu su se našle “Charlie’s Girl” (naslonjena na šprance “Walk On The Wild Side”) i velvetovska “Nobody’s Business” kao komad reedovskog melodioznog (pop)rocka. Bila je to možda i najava slijedećeg albuma “Rock and Roll Heart” objavljenog 1976. za (novu) diskografsku kuću Arista. Album je dao svega nekoliko zanimljivih skladbi poput velvetovskih “Banging on My Drum” i “A Sheltered Life” te zaključne (i najbolje na albumu) “Temporary Thing”.
Slijedeći album je bio novi zgoditak
Kako to već u njegovim sedamdesetima biva slijedeći album je bio novi zgoditak. “Street Hassle” objavljen u veljači 1978. usred punkerske eksplozije bio je najvećim dijelom snimljen u živo s izuzetkom jedanaestominutne trodijelne suite “Street Hussle” snimljene u studiju. Bio je to klasični Reedov introspektivni album s novonapisanim brojevima i zaostacima iz dana Velveta poput “Real Good Time Together”. Naslovni broj kojeg otvaraju gudači s dramatičnim violončelima bio je svojevrsni uljez među gitarskim skladbama poput bluesy psihodelijom blago okađene “Dirt” i “Real Good Time Together” odnosno još jedan dokaz Reedove nepredvidljivosti. Uostalom, dovoljno je usporediti ovu potonju čvrstu temu (s odličnim pozadinskim vokalima i melodioznim refrenom) i orkestriranom suitom koje otvaraju i zatvaraju A stranu vinila.
“I Wanna Be Black” na drugoj strani bio je pak boogie brzac, a “Real Good Time Together” sjajan podsjetnik na minimalizam Velveta sa zaključnim eksplozivnim ubrzanjem. Očekivano, sjajno je legao u novo punkersko okruženje. Baš kao i “Shooting Star” sa svojim garažnim zvukom i saksofonom a čak i klasični lijeni “rocker”, “Leave Me Alone” te zaključna “Wait” (s puhačima) mogli su poslužiti kao putokaz za brojne nove punkom nadahnute bandove poput Grahama Parkera ili Boomtown Ratsa.
Uslijedio je trći album te godine
Treći koncertni album dvostruki “Take No Prisoners Live” iz iste godine prethodio je novom uspješnom studijskom projektu “The Bells”. Objavljen u travnju 1979. “The Bells” je imao tri skladbe koje su zajedno potpisali Reed i Nils Logren (“Stupid Man”, “With You” i “City Lights”) te stilski korak unatrag na zvuk “Rock and Rock Hearta” i “Coney Island Baby” s više klavijatura i puhača. I opet su se dogodili čudni iskoraci poput eksplicitnog funk broja “Disco Mystic” i naslovne teme. Imala je naime eksperimente s gitarskim sintesajzerom te free jazz timbar znanog gostujućeg trubača Dona Cherryja. Uvođenje puhača je ipak bilo uspješno.
U skladbama poput uvodne sarkastične “Stupid Man” oni odlično pašu u formalno bazičan rocker, a i “Looking For Love” slavi suživot puhača i nabrijani gitarski zvuk žestokog brzaca. U “I Want To Boogie With You” Reed je blizak Springsteenu i E-Street Bandu (koje je, uzgred rečeno, otvoreno podržavao), a u “City Lights” čak jazzy iskazu Steely Dan. Zaključna devetominutna naslovna skladba još je više naglasila elemente jazza i ambicioznost cijelog projekta i kad je riječ o glazbi i tekstovima. Ovog puta bez uporišta u newyorškoj bohemskoj sceni već u “općim” temama poput odnosa u obitelji (u odličnoj emocionalnoj baladi “Families”) i “All Through The Night” (sa pozadinskom snimkom barskog okruženja) ili samoće u “Looking For Love”.
A, kao što reče Mark Coleman, mada nije blistava poput one Velvet Undergrounda u prethodnoj dekadi, diskografija Loua Reeda u sedamdesetima dala je lijepi broj odličnih i trajno utjecajnih albuma.