“Fear leads to panic, panic leads to pain. Pain leads to anger, anger leads to hate…” uzvikuje ljuti Joe Talbot, frontmen genijalnih britanskih protopunkera Idles u jednoj od njihovih prvih imigrantskih buntovnica ‘Danny Nedelko’ s njihovog predzadnjeg albuma ‘Joy As A Act Of Resistance’.
U sklopu koje je nadgradio Yodin nauk i parafrazirao onu njegovu poznatu: „Fear is the path to the dark side. Fear leads to anger. Anger leads to hate. Hate leads to suffering…“. Briljantno točno, precizno, u sridu. A osobito kad ima praktičnu primjenu pa se zatekne u svakodnevnom govoru i real lifeu.
“Čega se ti k vragu bojiš?” pitam dragu prijateljicu dok završavamo probu za novi igrani film, nakon što mi nevezano spomene kako joj je faking nepodnošljivo više slušati vijesti, čitati novosti, biti izloženom bilo kojem obliku novog normala.
Biti aktivnim dijelom pop kultura
“Pa tog novog, erm, sutra…”, odgovara pomalo nesigurno. I apsolutno je razumijem u zadnji zarez.
Ona je Glazbenica i glumica u srednjim tridesetima sa značajno izraženim socijalnim modom i brigom za svog budućeg dečka, buduće dijete i buduću obitelj. Jer strah je nešto s čim je naučila komunicirati na redovnim osobama osobito trgujući emocijama tokom 2020. Još osobitije ako joj pri komunikaciji pomažu tj. odmažu aktivni profili na društvenim mrežama. I nesigurnost. Koja je još nije odvela u ljutnju ni mržnju iz proklamiranih stihova Idlesa i Yodinih mudroserica jer naprosto nije takvo biće. Ona je slobodna kreativka ili umjetnica, kako god želite, koja je vlastitim izborom birala ne biti ekonomistica, advokatica, čistačica, teta na placu, producentica TV emisija, liječnica, znanstvenica, svećenica, doministrantica, prodavačica magle iz bilo kojeg portfolia popularnih istočnjačkih bracizama i alternativno holističkih pristupa olakšavanju ovog, ah, teškog i tugaljivog zastrašujučeg života. Ne. Ona je birala pjevati i glumiti. I biti aktivnim dijelom pop kulture. Ove danas. AD 2020.
Od koje strahuješ. Strah je poželjan slatkiš iz bombonjere, made manje in Taiwan, a više Crozbekistan, iz koje uvijek znaš što ćeš dobiti, za razliku od Forresta Gumpa, jer na poleđini svakog tvrdog kartona, dovraga, piše od kakvih su sve dodataka nezdravlja tvoreni preljevi s više ili manje nougata i lješnjaka.
Sjajna podloga za socijalni eksperiment zvan život i preživljavanje od prvog do prvog
Jer zemlja ovoliko nesređene ekonomije, ovoliko nesređenih vladajućih političkih opcija, ovoliko nesolidne opstojnosti zadrtih pećinara i lumpen debilista nad šutljivom i inertnom ili samo nezainteresiranom masom profesionalaca, to je definitivno sjajna podloga za socijalni eksperiment zvan život i preživljavanje od prvog do prvog. Život 2020. kakav živimo u RH definitivno nije kao tabla čokolade niti bombonijere iz kojeg ćeš patetično uz majčin osmijeh izabrati koji ćeš slatkiš terminirati u roku odmah. Niti je super zdravi i vitaminom C bogat limun s kojim ćeš uz žlicu meda roknuti kraljevsku limunadu i biti sigurnim u zdravije i bolje sutra.
Jok. Pogotovo ako si dio pop kulture. Jer to nam nikom ne treba. Ni kad je redovno stanje, a kamoli kad je 2020. u kojem se sve svodi na živi egzistencijalizam i pokušavanje pretvaranja kako je sve u najboljem redu. Kako onda uopće doživjeti i preživjeti, primijetiti i naučiti se nositi s promjenama unutar sistema kusanja pop kulture kakvom smo je znali metuzalemi s godinom proizvodnje prije 90.-ih prošlog stoljeća. Skoro pa nikako.
Strah i nesigurnost, Gibbine druge dvije sestre blizanke. To su najbolje plesačice naših dana. I posljedice promjena nove tehnološke revolucije koja uz sve komunikativne divote nudi i sasvim uredne zamke. I drage susjedne ljude hvata u zamke poput spomenute friendice koja ima dojam da su sve promjene nužno zlo. Bolje se držati sigurnog, ne talasati, manje je šansa nastradati. Apsolutno. I manje je šansa ikad išta pomaknuti nabolje. Jer je nesigurna i strahuje od onoga što će donijeti sutra obzirom da se dobro sjeća kako joj je ugodno bilo jučer. Kreni samo od one najbanalnije, tercijarne, ljudske potrebe za kulturom, pop kulturom kako smo je sisali u prošlom stoljeću.
Nešto što je suprotno od visoke, elitističke kulture…
Kad je bila rodno daleko uži pojam od onog što predstavlja danas. Camp ili bilo koja pop forma glazbe strukturirane u magične tri i pol minute za radio play, light blockbuster filmovi čije ćete replike glavnih junaka vrlo rado citirati, stripovi u kojima ćete se daviti, knjige iz kojih ćete probrati puno mudrosti daleko prije ingenioznih marketinških trikova keljenja Koelja na boce s mineralnom. Još malo rubnih vrludanja po glavnim granama pop kulturnog drva i tha’s about it.
Pod pop kulturom smo konzumirali zbroj određenih kulturalnih praksi, showbizz proizvoda i društvenih fenomena koje je trebalo biti opozicijom kontra visokoj kulturi. Na tim je bazama sredinom 70.-ih Raymond Williams, engleski književni teoretičar predložio tri određenja pojma popularne kulture i generalno pojma popularno: kao nešto što se sviđa velikom broju ljudi, nešto što je suprotno od visoke, elitističke kulture i nešto što su ljudi proizveli sami za sebe. Drugi britanski teoretičar Anthony Easthope naknadno je dopunio Williamsovu podjelu tvrdnjom po kojoj popularno označava masovne medije koji su ljudima nametnuti komercijalnim interesima.
Odnos prema pop kulturi se mijenja u skladu s tehnološkim inovacijama
U skladu s onim da sve što su vas dosad učili što je pop kultura – bilo je krivo, pa ne nužno krivo, ali limitirano svakako.
Odnos prema nositeljima star sustava i pop kulture se mijenja u skladu s tehnološkim inovacijama i mogućnostima podgrijane iluzije biti bar virtualno bliže našim pop kult herojima. Nekad MTV danas You Tube. Nekad koncerti, danas online prijenosi iz soba. Svi su nam oni preko društvenih mreža daleko više personiziliraniji, a samim time i dostupniji. Ali sam odnos nije se bitno promijenio – nekad su bile sisate Samantha Fox i Sabrina, blonda Kim Wilde i Madonna, pa su pretvarane u Britney Spears i Xtinu Aguilerru, pa u Taylor Swift, Dua Lipu, Miley Cyrus, Lady Gagu i na kraju krajeva najdivniju Billie Eilish, konačni prototip ugradeanog, kompletnog, autorski vrijednog teen pop kulturnog proizvoda. Ali pop kultura je i Boss Springsteen i Radiohead i Bowie jednako kao što je pop kultura u svoje vrijeme bio Mozart, Beethoven, Haydn, Čajkovski, etc. I nekad smo citirali i slovkali stihove s albuma danas gledamo memeove i razne piktorijale s citatima samo na ajfonovima.
Promjena je drastična i formalna, ali sadržajno što se pop kulture u globalu tiče, ništa se bitno ne mijenja. Niti će se taj odnos prema pop kulturi mijenjati dokle je god komercijalni segment i vrh sante šuškavog leda nedirnut, neokrnut i neotopljen. Money still makes the pop culture world go around.
A kako je to na našim terenima?
Na našim terenima to kolanje i provjetravanje star sustava ide daleko sporije. Gibonni je i dalje Gibboni. Urban je i dalje Urban. Brešan i dalje snima najbolje filmove. Kina i dalje ne vole hrvatske filmove. Medije i dalje zanima Severinin emo bračni slom nego njene nove pjesme. Hrvatske spisateljice i pisci se i dalje mogu izbrojiti na pola prstiju jedne ruke koji mogu živjeti od svog rada.
Hrvatska pop kultura s globalnom nije usporediva niti u jednom segmentu iz proste činjenice zakona velikih brojaka i nepostojanja kritične mase publike koja bi umjetnicima i kreativcima mogla osigurati najbazniju zdravu ekonomiju na bazi osnovnog zakona ponude i potražnje.
Danas je pop kultura realno nestala kao rodni pojam sui generis. I milenijskim je bugom pretvorena u opću kulturu. Od trena kad je internet, world wide web, posredstvom gadgeta, laptopa, kompova, postao dominantnim medijem i sredstvo širenja informacija nad dosadašnjim TV-om, radijom i tiskom, pop kultura gubi onaj prefiks „pop“ postajući joj viškom i nepotrebnim. Sve je potencijalni pop. Ne lik u crkvi koji u halji preprodaje oprost nego kratica od popularno. Što je ujedno i ključan segment koncepta i osnovna teza „Pop kulture“ kao izbornog, eksperimentalnog predmeta koji nakon sedam godina rada spremamo za kurikulum 2021/2022. u nacionalni RH školski sustav uz istoimeni udžbenik.
Znanstvena teza koju branimo u sklopu toga jest da je u poimanju pop kulture kao stožernog dijela opće kulture novog milenija izbrisana nikad potrebna granica između elitističke „visoke“ kulture i popularne kulture. Već je milenijskim bugom i gazdinstvom interneta od 2000. naovamo postalo jasno da je pop kultura danas postala općom kulturom, a ne samo kvizaški upotrebljivim znanjem za osvojiti, nekad Kviskoteku danas Potjeru. I širokim proširenjem pojma u kojem je danas pop kultura: i sport i showbizz i mediji i religija i politika i tehnologija i zdrava prehrana i globetroterstvo i životne navike. I tako dalje i tako šire. Za ostatak pričekajte istoimeni udžbenik.
Nedostatak škole vodi nedostatku love…
Ali za divno čudo već dvadesetak godina živimo u novom mileniju, u kojem bi putovanja na godišnji na Mars i planiranja spojaka s lijepim Veneričankama trebale biti daleko bitnije i izglednije projekcije od raspravljanja tko je kome gurao što i kamo Četrspete i Devesprve i koliko krvnih zrnca nosi gen s koje strane Drave, Save i Dunava, gdje smo na žalost i pop kulturno zapeli. Štonobi Antonije Pusić aka Rambo Amadeus vrlo lijepo sažeo: “Nacionalizam je tema za one do 300 evra prihoda mesečno. Njima se servira ta priča. Kada plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kada pređe 1.000, onda je top-tema zdrava hrana, letovanja i zimovanja, a kada se popne na više od 3.000 onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi”.
Što nas pri kraju poglavlja vodi na početak priče.
Nedostatak škole vodi nedostatku love, nedostatak love vodi nesigurnosti i strahu, nesigurnost i strah vodi potrebi za zaštitom, a zaštite niotkuda, što je onda rezultatom nedostatka ljubavi. Kuc kuc, ovdje Mržnja, ima li koga doma? I tako u začarane koncentrične krugove.
Treća odbačena sestra, stara damica Nostalgija
Strah i nesigurnost konzumiranja i bivanja dijelom pop kulture kao dvije sestre blizanke, upoznaju u ovom momentu i treću odbačenu sestru, staru damicu Nostalgiju. Koja je generalno precijenjen pojam i isprika ljudima koji se sve manje osjećaju živima, da lakše uzdišu za vremenima kad su bili potentni i mlađi. Uz neizbježni ah i preporučljivi zaključak „nekad je bilo bolje“. Vraga je bilo bolje. Bilo je ljudskije i drugačije to sigurno. Ali, to je za jednu sasma drugu priču…
Zato nema mjesta ni strahu ni nesigurnosti. Jer promjene su dobre. Čine stvari nedosadnima.
A onog trena kad mi draga kolegica više ne bude mogla ni pjevati ni glumiti jer nema kritičnu masu publike zainteresirane za njen prekrasan glas i pretvorbene mogućnosti – pokrenut ćemo obrt za proizvodnju snova i dobre volje i postati pop kulturnim fenomenom kojeg će neki jako voljeti a neki neće moć smislit. I svi će biti vrlo legitimno u pravu. Ali nimalo nesigurni ni ustrašeni.
I to će biti pop kultura 2050.-e.