Tri dana INmusic Festival odlijeva napadima grmljavinskih ljetnih oluja koje se, bi ne bi desile, a u toj površinskoj napetosti treću večer kao apsolutni highlight večeri otima nottinghamski minimalistički press play spoken word duo Sleaford Mods. Dvojac britanskih marginalaca s kojima smo imali prilike razgovarati uživo u sklopu Mixerovih podcast sessiona uz izlazak njihova aktualna “Spare Ribs” albuma.
MIXER ROOM PODCAST | Jason Williamson: Dolazimo u Hrvatsku 2022.!
Jason Williamson kao MC i Andy Fearn kao beatmaker i dancer su jedino što vidite od trena izlaska na pozornicu, ali bude itekako više nego dovoljno. Od toga već desetak godina Jason brblja o srednjoj klasi i ikonoklastičkom pristupu životu s brit margina, dok Andy izvadi laptop stisne play i ostatak večeri pleše uz Jasona glumeći varijantu buljookog Beza iz Happy Mondaysa ili Flavor Flava Chuck D-u kultnim Public Enemy.
Da bi njihov nekonvencionalni, antihitoidni antiestablishment pristup mogao postati nešto komercijalno nešto je toliko nezamislivo kao što Mark E. Smith iz legendarnih The Fall nikad nije mogao postati superzvijezdom zbog svog ciničnog, arogantnog stava prema glazbenoj industriji i većini “kolega”. Najbliže ideji The Falla je ono kako legit punkeri današnjeg pristupa glazbi Sleaford Mods zvuče. Vrata velikim pozornicama su im odškrinuta gostovanjem kod Prodigyja na stvari “Ibiza” i ulaskom na Rough Trade etiketu koji će od ovog strip dvojca učiniti internacionalne zvijezde u koje se masovno zaljubljuju ljubitelji opskurnog i kontraprotivnog svim showbizz regulama.
INmusic Festival (dan drugi): Karmine Nicka Cavea nadvijene nad ostatkom line upa
Apsolutni nositelji večeri
Od trena izlaska na priručnoj pozornici world stagea i puštanja matrice s koje su naredani plesni minimalistički beatovi, Jason i Andy nemaju nikakvih problema što im Amy Taylor u “Nudge It” ili Billy Nomates u “Mork N Mindy” ne postoje osim kao nasnimljeni glasovi, još manje ih brine teška razumljivost njegovog cockney naglaska bez priručnih šalabahter lista svih tekstova, niti se osobito uzbude ako su na setlisti stvari bez kojih su mogli, poput covera “Don’t Go” Yazooa. Sve ostalo je tu “Kebab Spider”, “Jobseeker”, “TCR”, “Tied Up In Notz” sve do furioznog ubrzanja s “Tweet Tweet Tweet”. Tona šarma i zaraznih ritmova čine ih apsolutnim nositeljima večeri i jednim od najboljih nastupa festivala. Ideju njihova “I Don’t Give A Shit” stava zaključat će i ilustrirat najsimpatičnijom scenom kada nakon nastupa Andy u ruksak strpava svoj laptop s kojeg je press playao glazbu cijelog nastupa, mahnu i odlaze dalje hitting the road, Jacks.
Sve ostalo ponuđeno kao potencijalne atrakcije večeri u usporedbi s viđenim zapišavanjem terena kerova iz Sleaford Modsa djelovalo je kao izložba kolača u slastičarnici od kojih svi izgledaju dotjerano, ali okusom ne izdrže dalje prvog kušanja. Preslatko, bljutavo, prešminkano, puno forme, prazno sadržaja. Osobito se to odnosi na wannabe “bukače” Royal Blood i Deftonese “legende” jednog od najiritantinijih žanrovskih križanaca povijesti glazbe – nu metala.
Vratite u tvornicu šminke
Naime, zvučati opako, ozbiljno i strašno zanimljivo ne možeš ako tek odvrneš distorzije i produciraš si zvuk na glasno, glasnije. Spakirani po svim pravilima i principima wannabe komercijalnog i jedni i drugi su u svojim traženjima puteva između pozicije zamjena The Black Keysa ili Toola, dobacili tek do pokoje pjesme vrijedne pažnje i ulagivačkih sat i pol nastupa. Da se razumijemo, korektno je to s obje strane glasnog, ali daleko od uzbudljivog. Grlo Deftonesa Chino Moreno na tragu je pokušaja hvatanja alata Maynarda Jamesa Keenana ali ni zeru dalje od toga. California s MTV-a se dokida u njihovoj “atraktivnosti”. No, publika koja je slušala Limp Bizkit ili Korn dajući im prilike postati zvijezdama u jednom dijelu rock povijesti ionako ne bi razlikovala dobro od pite govana da im se servira s najblještavijom mašnom.
INmusic Festival (dan prvi): IDLES ruše zidove brutalnog zvuka, a The Killers kao Zdravko Čolić
Bezveznjaci, vratite glazbu u tvornicu šminke, sukus je nastupa odnosnih dvaju headlinera.
Anarhično ciganski hop cup Gogol Bordela i njihova pogonska motora ukrajinskih korijena Eugenea Hutza je nešto što svijetu treba u nedostatku Manu Chaovih hnca hnca hop cup skakutanja. Ono kako to Balkanu rade Dubioza Kolektiv tako dijelu zainteresiranog svijeta mogu predstavljati ovi gypsy punkeri. Od domaćih snaga koje su pokušavale zanemariti sparinu splitska kantautorica Billie Joan je svojim akustičnim traganjem za PJ Harvey narativom otvorila dan, dok su riječki post rock math Pomelo Chess Society i Clone Age varirali između bučnih ideja gitaristički driven glazbe, a Them Moose Rush još jednom zazvučali najzanimljivije od domaćeg rostera i ponude RH alternativnog up to datea.
Zadnji dan festivala rezerviran je za rasplesavanje s Roisin Murphy i Kasabian te otkrivanje uživo dvaju alter darlingsa – The Comet Is Coming i Snapped Ankles.