Turneja kojom promoviraju aktualni album Painful Truth nije tek nostalgična karta generacije 90-ih, već konkretan reminder kako Skin i njezini dečki imaju što za reći i ‘fašistoidnim vremenima’. Predvođeni karizmatičnom, energičnom i močnom vokalisticom Skin, Skunk Anansie su više nego opravdali dolazak i povjerenje fanova.
Prvenstveno zbog činjenica da su im nove stvari (Artist Is An Artist, Shame, Animal) referentne greatest hitovima, da ne ovise o snalaženju tonaca s razglasom koji odmakom koncerta postaje to bolji, da se bend bez njene role čini prosječnim riff n roll instrumentalistima koji povremeno dobacuju instrumentalno rockanje Vatre.
View this post on Instagram
Prisutnost Skin bendu donosi relevantnost – ona je puls benda
No, kad im dodate još uvijek skakutavu, silovitu, artikulirano bijesnu i vokalno raskošnu, melodijski vibrantnu ne samo rasponom već catchy refrenskim frazama popaljivu Skin, imate riff n roll bend koji čini razliku za ugodno starenje i kome se rado vraćate. Bez nje, sve bi to zvučalo kao tek solidan mainstream MOR, ali galon frontgirl karizme, distorzije i političke svijesti čini osjetnu razliku od prvih taktova do solidnog bis klimaksa koncerta obostranog sljubljivanja publike s bendom. Tijekom kojeg se, kao nikad dosad, toliko vidljivo i čujno uloga Skin izdvajala nad funkcijom ostatka mužjaka, to jest gažera benda.
View this post on Instagram
Njena im pojavnost bez pretjerivanja nosi najveći paket vrijednosti pop kulturnih dionica. Bend s njom vrijedi. Bez nje ostaje solidna riff mašina, bez aure. Koliko god bili kolektivom, toliko su tek glasom moćne i buntovne lezbo žene koja nije samo pjevačica već agitatorica, akrobatica, svećenica bunta, glava i tijelo, duša i racio ostatku sporednih rola.
View this post on Instagram
Kad nekog gledaš četvrti put kroz dva desetljeća, s razmakom dovoljno velikim da ogoliš zablude fanovskog zanosa, postaje jasno kako Skin nije samo frontžena, nego backbone, krvotok i puls. Njezina prisutnost i scenska i idejna nosi barem 80% njihove relevantnosti. Scenska joj pojavnost pritom kompilira solidno artikuliran čin otpora, performans utopije i poziv na svijest.
Bend je na pozornicu donio buntovan puls sadašnjosti
Skunk Anansie aktualnim singlovima dokazuje da nove pjesme nipošto nisu samo popratni materijal za greatest hits set, u live kontekstu bez kompleksa staju uz bok starijim klasicima. Balans starog i novog, poznatog i protestnog, melodičnog i bijesnog ono je što koncert čini živim i pulsirajućim. Potrebni razmak uvidu o koliko se funkcionalnom agit prop rock bendu radi dodatno se podcrtava i setlistom.
Kombinacijom nekoliko gorespomenutih aktualnih singlova i presjekom hitova (Charlie Big Potatoe, I Can Dream, Weak, Hedonism, Twisted – Everyday Hurts) ili bengera (This Means War, Tear The Place Up, Little Baby Swastika), pa čak i bis tribute Highway To Hell klasika u finoj ravnoteži dinamike ponudili su masi samozapaljenje. Unatoč masterformi riffa, Highway To Hell u tribute maniri djelovao je kao labava, ali simpatična najslabija točka na večer punu kontrasta. Unatoč nedostatku stvari poput Yes It’s A Fucking Political, setlista je zgodan omjer dinamika koji ostavlja prostora Skin za apeliranja antivjerskim, antirasnim, antigenocidnim stavovima u vrlo genocidnim, rasističkim i ratnim vremenima. Po završetku svirke, od impresionizma i dojmovnika, guglate bonus podatke saznanja o njenim privatnim standardima i odabirima.
Skin je verbalno pokrila jasno i bez diplomatskog filtera i pseudomoraliziranja, tipa ‘stop bombing in Gaza’, sa stavovima protiv religijskog ugnjetavanja, rasizma, homofobije i fašistoidnog smjera svijeta. Dok drugi pjevaju o ljubavi, ona uz ljubav propovijeda istinu. Možda bolnu i ružnu, ali nužnu.
Fotografije: Ivan Perić i FB-alka