INmusic Festival (dan drugi): Karmine Nicka Cavea nadvijene nad ostatkom line upa

Prijetnja kišom i olujom se zlokobno nadvila ranog predvečerja drugog dana, ali nebo nad Jarunom će izdržati bez pljuskova kako ne bi pokvarilo dnevna ukazanja domaćih predstavnika Neon Wifea simpatičnog noir projekta predivne Irene Žilić, Daliborovog Granja kao eksperimentale koja prigodnije odgovara zatvorenim klupskim prostorima, kultne zagrebačke alter all star pojave Šumskih čije izmicanje stilskim kategorizacijama podsjeća pojavi The Ex bez buke ili, pak, atmosferične shoegaze pojave izvrsnog LGBT alter post rocka Tus Nua.

Porto Morto – potencijalno novi Haustori

Amadou & Mariam u kontekstu zaštite afričke world music baštine čine se žrtvama svojeg biografskog momenta u kojem ih je sljepoća spajala po više dimenzija i kako dobar dio njihove diskografske i koncertne karijere duguje činjenici egzotike njihove pojave i znatnih interpretativnih mogućnosti nego čaroliji zvuka i pjesama koje stvaraju. Dotle se izlazak White Liesa doživio kao korektno brit noir rock pozicioniranja između The Editorsa, Nationala i sve te gomile post Joy Division bendova koji ne iritiraju, ali niti ne uzbude u sat vremena ritmički i svirački neupitnog nastupa.

Šarm stiliziranih, modernih, plesno orijentiranih Porto Morta nije moguće poreći. Zdrava ambicija mnogobrojne ekipa koja vizualno i zvučno izmiče klasici regionalne alter pop estrade, doista ih pečatira kao potencijalne nove Haustore na tragovima Darkwood Duba. Taj pečat je velika odgovornost s kojom se zasad itekako uspješno nose, koliko god (ne) voljeli njihovu stranu beata.

Regionalni darlings Rebel Star apsolutno stoje uz prvu ligu klasične alter americane čija žila kucavica ne prelazi u monotoniju iako im statika i muško ženska vokalna međuigra ponekad Wilco zamijene za The Walkabouts. Dry Cleaning će unatoč vrlo usviranom instrumentalnom predlošku zamarati umorni auditorij na kraju programa monotonim storytelling pristupom glavne lady Florence Shaw.

Sublimat smrti i života

Ali, kao i svaki puta do sada vrhunac večeri bio je rezerviran za Velečasnog. U kojoj god inkarnaciji se pojavio Nick Cave, ostaje gospodar glazbenih tama i tumač murder mystery Biblija. Zvati se Nickom Caveom gotovo apriorno znači doživjeti masovni klimaks i svršavanje publike koja nekritički pije s dlana štogod man in black učini i u kakvom se izdanju pokaže.

Bez obzira bio furioznim dajući se do zadnje kapi znoja ili se mučeći s kardinalnim razglasom u početne četiri stvari dok toncima nije prišapnuto kako se nivelira zvuk na otvorenom da se ne raspe sto metara od pozornice – Nick Cave je jučer bio oboje. Ali nikako hladni profesionalac koji odrađuje istovjetni setlist programiran u nekoliko nastupa i kojem se barem četvrtina naslova poklopila s posljednjim ukazanjem 2018.

Ono što ikona Cavea predstavlja puku je sublimat smrti i života koje bivaju okosnice njegove pjesmarice, ali ironijom sudbine i pratilje njegovih pokojnih sinova. Dvojicu je zakopao podosta nesretnim slučajevima u ne tako dugom vremenu. Koliko god emotivno distanciran mogao biti, takvi životni eventi ostavljaju traga te se kroz njegovu pojavu doživljava neka vrlo čudna katarza između suza i negušene boli. Makabrična zlokobna sjena karmina nadvila se i nad njegov sinoćnji nastup. Kako izborom i izvedbom pjesama, tako njegovom ispijenom vitkom figurom kada poput vampira dirigira posmrtnim maršem pred ljudima koji slave smrt kao finalnu partituru života.

Setlist je donekle čudnjikav za festivalski štimung, pritom misleći na ne bježanje od onih sporih poglavlja kojima ritam gotovo ni metronom otkucaja srca ne bilježi. Ali unatoč činjenici da nakon “Ghosteena” Cave pauzira Bad Seedse i radi autorski solo s Warrenom Ellisom, ovi odgođeni koncerti zakazani još za vrijeme aktualnosti izlaska posljednjeg studijskog albuma zvučali su kao hrvanje fantastične zvijeri koja se bori za svoj život. Pritom povremeno zvuči kao netko kome je dosta više ovih ekshibicija, dok povremeno zaguši do suza.

Zalog na vječnu vjernost

Otvaranje s dinamikom “Get Ready For Love” i “There She Goes My Beautiful World”, borba s kardinalnim razglasom do “From Her To Eternity” ako ne stojiš na par metara od pozornice, probijanje kroz autistiku “I Need You” i “Waiting For You”, guštanje dosad manje komunicirane “Bright Horses”, izvrsnih “Jubilee Street” i “Higs Boson Blues”, klasika “Mercy Seat” ili izvlačenja “City Of Refuge”, sve je to činilo njegovo novo ukazanje samo kao zalog na vječnu vjernost i ostajanje u hordama ljubitelja poetike tanke linije između života i smrti.

Zaplakati na koncertima Nicka Cavea nije odraz slabosti već pijeteta prema životu i smrti i slavlja momenta kad imaš čast svjedočiti takvoj izvanzemaljskoj i jednostavnoj ljepoti. Ono što se dogodi kad čovjek solo sjedne za klavir i odsvira “Into My Arms” je veće od riječi. Naprosto zastane u grlu, priguši, krene niz lice, ne kontroliraš, pustiš, ionako sve što vrijedi u životu dogodi se u tri minute. Toliko treba da znaš kad jest ili nije. Čovjek, ljubav, sve, štogod. Sve drugo je pristojnost.

Bez obzira na to kakav bio nastup i koliko čarobno zazvučale “Ship Song”, “Red Right Hand”, “Carnage”, “White Elephant”, trenutak kad uloviš to kameno lice lika kojem je umro drugi sin prije nekoliko mjeseci dok pjeva tako jednostavne i predivne stihove, zapitaš se koliko je katarze, koliko bola, koliko nemoći, a koliko naprosto prihvaćanja u tim borama. Koja god varijanta bila, na Caveovim se koncertima gotovo u pravilu uvijek događaju male vječnosti. Ovo je bila jedna od tih.

Fotografije: press INmusic (autor Filip Bušić)