Petak, 6 lipnja, 2025

Kritika albuma by Anđelo Jurkas: Mahkey: Palo Santo

Puno je ambicije i uloga, od lirskih do vizualnih, i tom bi trebalo zapljeskati, kad ne bi u svakom tonu prštala potreba biti MTV-jevski 'autentičnim'

‘Želio bih biti kontroverzni art rocker s grunge riffovima i crno bijelim U2 artizmom. Koketirat ću s transvestitizmom i zvučat ću kao Vinko Ćemeraš, a furat se kao Marko Bošnjak’ pisao je u notice svoje kajdanke iz koje će naštrebati svoje zvučne galerije Mahir Kapetanović, The Voice kadar. Puno je ambicije i uloga, od lirskih do vizualnih, i tom bi trebalo zapljeskati, kad ne bi u svakom tonu prštala potreba biti MTV-jevski ‘autentičnim’. 
 
 
Lik ima glas i ima sluh za copy paste. Preslušao je komercijalnije faze Alice In Chainsa dovoljno da može skidati Laynea Staleya (‘Beštija’), a potom promptovski nasedlao Gavina Rossdalea i njegov Bush princip zapakirao u pristojno glasnoj produkciji. 
 

 

Njegov ‘Joshua Tree’ nije ljekovit ni prepun simbolike, pače zvuči više poput Voodoo Lizarda da su uspjeli prebroditi ega koji se trude skužiti da Manneskin nisu nikad bili ništa više doli pozerskog rock prenemaganja, pa se dosjetio kako je Nikola Marjanović pjevao u Sane. 
 
 
Prvi singl ‘Šutim jer te lažem’ ujedno je točna preslika ostatka albuma (‘Mogli smo’). Hinjena emocija i sjajna produkcija, u par riječi. Ipak, dovoljno je publike za Joker Out meets Buč Kesidi šminkere kojima upravo ovakav pozer treba. 
 

Ocjena: 6/10 

 
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube 
 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime