Kritika albuma by Anđelo Jurkas: SMASHING PUMPKINS – Aghori Mhori Mei

Nedavni posjet grunge legendi na zagrebački In Music festival kao headlinera podsjetili su na sve aspekte borbi majstora gitarističkih riffova i moći bazičnog alter rock benda kad uspije izbjeći čelične zagrljaje ega frontmena, pjevača, gitarista i autora Billya Corgana. 

 

Glazbena scena ponekad je vrlo maćehinski nastrojena darovitim osobenjacima, osobito kad postanu zarobljenici vlastitih ideja ogromnosti, a to se na njegovom slučaju višekratno viđalo prateći sve svađe s članovima benda, promjene postava, upsova i downova ispred i van svjetala reflektora. Od debitantskog ‘Gisha’, kultnog ‘Siamese Dreams’ koji ih je prometnuo u multimilijunske headlinere i red veličine uz Pearl Jam, Nirvanu, Soundgarden i Alice In Chains kao najspominjanije ime pokreta do sredine 90.-ih, sve preko metamorfoza s pute melankolija u beskrajnu tugu. I daljnje nastavke studijskog rada uz etiketu – teških i svojeglavih. 

Danas kao trio od originalne postave (gitarist Iha i bubnjar Chamberlain) poslije epske trilogije ‘Atum: Rock Opera’ u tri čina i poslije mora ambicioznih ‘Oceania’, ‘Cyr!, ‘Monuments To An Elegy’, solidnog ali zanemarenog ‘Zeitgeist’, objavljuju trinaesti studijski album neobičnog naslova koji ako približujete latinskom smjera opisu smrti pod svjetlima reflektora.

 

I unatoč opravdanoj skepsi sve najave članova benda kako ovim djelom komuniciraju svojim ranijim fazama i korijenima bazičnog riff and roll and rock benda kakav im je prije 30-ak godina priskrbio kultni status, sve što su ‘spoilali’ zapravo se ostvaruje. Novi album je doista baza povratka benda ‘Siamese Dreams’ meets ‘Gish’ zvuku i standardima pisanja pjesama. Bend je strašno usviran, korijenski fokusiran na kompaktnu cjelinu i sliku zvuka koordiniranog oko dijaloga gitara kao vodećih instrumenata i kmečavog vokalnog opisivanja Billyja Corgana. 

U takvom komprimiranom stanju pišu i izvode vrlo kvalitetne stvari. Deset novih komada povremeno epskih trajanja u šest minuta baraža (‘999’, ‘Edin’, ‘Pentagrams’), povremeno uklješteni u standardne tri minute, pokazuju bljeskove u razini najboljih radova – bilo da se radi o bučnim ‘War Dreams Of Itself’ ili iznimno melodičnom ‘Who Goes There’, najboljom stvari albuma. Ostatkom djela Corgan komunicira ili pokušava komunicirati svoje muze kroz mreže ignorancije ili zaborava njihove veličine, radeći to još uvijek kompetentno (‘Sicarus’, ‘Sighommi’, ‘Pentacost’ i zaključna ‘Murnau’) podsjećajući kako su ostali moćna rock and roll mašina u vrijeme koje se nepovratno promijenilo prema danima highlighta i relevantnosti. 

 

Uz ovakva starenja nema bojazni za dostojanstvo, tako će, kao i Pearl Jam, od preživjelih grunge pionira i SM sasvim sigurno opravdavati status vječno potentnih retro rock aktova worldwide. Ovakvi im albumi daju za potpuno pravo.