Vlado Simcich Vava, poznat riječki gitarist i autor (Laufer, Mone, Blagdan Band, Turisti, ENI) na novom instrumentalnom solo albumu ‘Il suono senza pellicola’ zalazi u glazbeni teritorij kojim evocira nostalgičnu kinematografsku širinu. Istodobno istražujući intimne, osobne osjećaje kroz minimalističke melodijske motive, gitarističke fraze i teksture od synth akorda do slide gitara, njegov ‘talijanski album’ ima pronicljiv, atmosferični pristup karakterističan za talijanske filmske skladatelje, s naglaskom na neizbježnog i sveopćeg Ennia Morriconea, čiji je spaghetti western duh gotovo opipljiv pulsirajući kolekcijom 14 instrumentalnih komada. Sve dok se ne dotakne spacekadetskih sfera.
Album je pažljivo strukturiran u dva dijela – strane A i B, odajući počast starom formatu vinilne ploče, famoznog diskofilskog LP-a.
Prvih sedam kompozicija temelji se na gitarskim temama oblikovanih u više ili manje doaranžirane meditativne pejzaže prožete jednostavnim, ali izrazito melodičnim motivima, uvodeći nas u prostor pun kontemplativne širine, koristeći tonove nalik zvučnim prostranstvima spaghetti westerna. Gitaristički tonovi podsjećaju na odjeke pustinjskih scena gdje osamljenost i tišina prevladavaju na rycooderovski način, dok su tonovi nježni i promišljeni, istovremeno hladni i emotivni.
Zvukovi budućnosti i nostalgije
Druga strana albuma pomiče fokus prema sintevima, prebacujući naglasak s akustične topline na elektroničku suptilnost, pritom nudeći zanimljiv kontrast kao svojevrsno ogledalo koje reflektira dva različita aspekta Vavinog stvaralaštva. Synth-pristupi skladbama evociraju prizore futurizma, gotovo nalik ‘space music’ istraživanju zvučnih sfera, podsjećajući na retro-futurističke slike s naglaskom na minimalizam i prostranost, uz sporadični tribute to analognom spektru elektroničke glazbe iz vremena kako bi zvučala upotreba Commodoreaca i Spectruma da su izmišljeni tokom korona godina. Tonovi su povremeno suzdržani ali slikoviti, usmjereni oslikavanju skica praznog, hladnog prostranstva, iako u sebi nose onu veliku dozu ljudskosti, nježnosti i topline – element koji Vava uspješno prenosi unatoč distanciranoj elektroničkoj estetici.
Sinteza atmosferske i minimalističke estetike pruža autoru prostor da kroz suzdržane, ali promišljene kompozicije stvori poseban doživljaj, ne samo hommage talijanskoj filmskoj glazbi već suzvuk osobne meditacije o prostoru, vremenu i osjećajima koje Vava komunicira izuzetnom suptilnošću. Svaka pjesma postaje poglavlje u putovanju kroz neistražene zvučne krajolike u kojima glavnu ulogu ima nježnost a sporednu tišina – ne kao praznina, već kao prostor ispunjen mogućnošću za refleksiju i emotivnu povezanost. U konačnici, album se doima kao introspektivan soundtrack za film koji nikada nije snimljen.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube