Kritika pjesme by Anđelo jurkas: Letu Štuke – Ljudska prava
Anđelo Jurkas
'Ljudska prava' žele biti osobnim mikro manifestom povratka smislu i dokazom kako pismeni pop rock umjetnik može biti angažiran i bez patos pamfletizma
Nakon dulje diskografske pauze, Dino Šaran se s Letu Štukama vraća s novim singl/spotom Ljudska prava kojom bend najavljuje svoj peti studijski album. I prema očekivanjima, nova stvar potvrđuje Šarana kao jednog od najlucidnijih autora postjugoslavenskog prostora, pjesnika svakodnevice koji s lakoćom i ironijskom distancom ogoljuje društveni i moralni nered regije. Negdje na pola puta između najlucidnije faze Štulića, njegove zagrebačke refleksije Kekina, umjerene i manje bijesne verzije Damira Avdića i manje storytellerske pozicije Ede Maajke, Šaran je super rimski kroničar.
Šaranov poetski izvještaj o stanju civilizacije
Ljudska prava funkcionira kao poetski pamflet i urbani dnevnik. Šaran, u prepoznatljivom hibridu između recitacije, repa i pjevanja, razlaže paradokse suvremenog Balkana: lažne slobode, površne empatije, političku hipokriziju i tehnološki narcizam kroz stihove koji su istovremeno oštri, ali ne didaktični; satirični, ali ne pretjerano cinični. U rimi i ritmu čujemo umornog, lucidnog kroničara koji zna da svijet ne može promijeniti, ali ga može razoružati nježnom ironijom. Njegovo ‘nabrajanje’ i refreni koji se igraju pojmovnikom prava, pravice i pravde, što ih tko ima, tko ih gubi i tko ih prodaje, tvore svojevrsnu socijalnu trominutnu čistku i zrcaljenje prava na život i na odustajanje.
Šaran je, kao i u najboljim trenucima Letu Štuka (Minimalizam, Mjesto za dvoje, Tesla), majstor semantičkog slojevitog jezika. Riječ mu istodobno znači ono što kaže i ono što prešućuje. Ljudska prava u tom smislu nije samo pjesma o društvu, nego ogledalo u kojem se svatko može (ne)ugodno prepoznati. Produkcijski, pjesma se oslanja na minimalistički synth groove s pulsirajućim basom i elektroničkim perkusijama koje grade atmosferu plesnjaka i unutarnje plesne napetosti. Ritam je precizno odmjeren između plesnog i opresivnog, kao da simbolizira tempo svijeta koji nas melje, a kojem ipak nesvjesno plešemo. Aranžman je čist i suvremen, nesterilno produciran. Podsjeća na europski indie-pop s kraja 2010-ih (Metronomy, Moderat) uz prepoznatljiv balkanski senzibilitet melankolije. Vokalno, Šaran koristi standardnu si polurecitativnu, skoro spoken word formu koja pjesmi daje dodatnu težinu i dokumentaristički ton, kao da autor osobno čita izvještaj o stanju civilizacije.
Stvar koja nas podsjeća na postojanje kriterija i smislenih tekstova
Redateljski vrlo zanimljiv i promišljen spot vizualno prati introspektivnu, distopijsku atmosferu smještanjem radnje u hotelske sobe i hodnike, s dinamičnim izmjenama kadrova između Šarana sadašnjeg i njegova mlađeg alter ega, simbolizirajući dijalog između prošlosti i sadašnjosti, ideala i realnosti, mladenačkih snova i odrasle rezignacije. Kamera, često ručna i subjektivna, stvara dojam unutarnjeg labirinta, a ogledala i refleksije dodatno pojačavaju motiv samopreispitivanja i razdvajanja identiteta. Estetika suvremenog europskog arthouse videa smješta stvar između hladnog neona i intimnog realizma.
Ljudska prava žele biti osobnim mikro manifestom povratka smislu i dokazom kako pismeni pop rock umjetnik može biti angažiran i bez patos pamfletizma. Stoga Šaran ponovno potvrđuje jedinstvenu kombinaciju poetske inteligencije, emotivne distance i glazbene zrelosti. U vremenima kad su mnogi odustali od kriterija i smisla riječi, on im se klanja i drži do njih. Šaranov glazbeni portret društva koje je zaboravilo što znači biti čovjek, ali se još uvijek sjeća kako zvuči istina, sjajna je protuteža rastućim tolerancijama na nepismenost koja se od Merlina do Thompsona svakodnevno sve više kroz nekritičke medije nudi.
