Osamdesete traju. Ista produkcija gitara, synth riffova, strukture pjesama, stereotipi i autopiloti izvedbi i ideja rock and roll mainstreama za isti mindset u glavama tadašnjih zvijezda. I njihovih fanova. Mahom američkih kućanica podijeljenih između ljubavi za Bossov groundbreaking ‘Born In The USA’ i Bon Jovija.
Internet se nije desio. Glazbena produkcija također. Sve je ostalo na gitarama i synthovima te ritmikom koja savršeno odgovara soundtrackom kućanicama i muškarčinama iz hair metal perioda za vrćenje minivala. Iz tih start up pozicija promukli Kanađanin pokušava na tragovima onog očajno neduhovitog glumca/’rockera’ Jack Blacka i Lennyja Kravitza revitalizirati svoj osjećaj za pravovjernost i rock and roll move.
U tom kontekstu dvostruki A singl (štogod mu to značilo u kontekstu 21. stoljeća) ‘Rock And Roll Hell’ zvuči kao dječja igračka dok ‘War Machine’ Bryana Adamsa zvuči kao njegov AC/DC pokušaj. Obje stvari bazno pozicionirane za publiku Opće opasnosti i Parnog Valjka kao sinonima rocka. Ah, zabluda.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube