Deveti studijski album ‘The Night the Zombies Came’ kultne bostonske postave Pixies, prva je epizoda s novom basisticom Emmom Richardson, bivšom članicom benda Band of Skulls. Poslije originalne Kim Deal, pa najduže zamjenske Paz Lenchantin s Richardsoninom načelno svježom energijom tapkanja bas žica, Pixies ne nude revolucije niti istražuju nove teme i glazbene strukture na svojoj ‘zombie’ avanturi.
Upravo očekivano, nastavljaju niz albuma začetih 2014. kad s Indie Cindy podsjećaju o kako se potentnom bendu radilo. S prosječnim Head Carrier (2016), ‘darkerskim’ Beneath the Eyrie (2019) i pandemijskim Doggerel (2022) potvrđuju pravilo o prilagodbi oštrica okoštavanjem i prolaskom vremena, koji sazdaju od naslova čija bi brojčanost lako stajala i na kolekcijama B singlova Frank Blackovih Catholicsa. Prije nego što bi konkurirala genijalnostima kakvima su bile udice ‘Bone Machine’, ‘Break My Body’, ‘Debaser’, ‘Monkey Gone To Heaven’, ‘Where Is My Mind’, ‘Dig For Fire’ i slične.
View this post on Instagram
Genijalnost je prošla, ali ostaje trajanje
U kontekstu nemogućnosti ponavljanja tih genijalnosti, Pixies nude trajanje u zamjenu za nevjerojatnost. Naslonjeni na alt-rock korijene oko beatlesovsko beachboysastih melodija i akustične gitarske akordike Franka Blacka, novi stari Pixies ne pomiču zvuk prema bitno drugačijim i bogatijim i kompleksnijim produkcijama. Sve što su radili s Gilom Nortonom i Steveom Albinijem zamijenjeno je uslovno čistim zvukom i produkcijom koja ne smeta Frank Blackovom songcraftu.
Iako ne doseže vrhunce poput ‘Surfer Rosa’ ni ‘Doolittle’, čak bi i ‘Bossanova’, ‘Trompe Le Monde’ i prvi povratnički ‘Indie Cindy’ ostali bi netaknuti kao cjelina, Pixies uspijevaju držati kultni status i umjetničku relevantnost. ‘The Night the Zombies Came’ je album akustičnih skica s prigušenim ili čistim Frank Blackovim vokalom, ni u jednom trenu kriptičan niti zagrobno strašan.
Središnji komadi poput ‘Jane (The Night the Zombies Came)’ i ‘Hypnotised’ igraju se zvučnim slojevima evocirajući apokaliptične teme, nimalo ne dekonstrurirajući margine tradicionalnih struktura pjesama. Najbolji momenti albuma odgovaraju odmacima karakterističnog za pjesme Black Francisa. Primjerice, gotovo parodično vesela i blesasta ‘Chicken’ izvanredne vokalne melodije duplex refrena. Tu je i usporena ‘Mercy Me’ u kojoj se mekoća dvoglasja Richardsonove sramežljivo dodvorava na tragu nemogućnosti zaborava Kim Deal i zaključne rubno baladne ‘Vegas Suite’.
Unatoč prijašnjim transformacijama, Pixies i dalje živi
I dok se ostatak albuma drži sigurne osrednjosti (‘Motoroller’, ‘You’re So Impatient’, ‘Hypnotised’), pjesme poput ‘Kings of the Prairie’ i ‘I Love You Mary’ nude psihodelične prizvuke u okviru modernijeg i filmskijeg narativa. Najbolje se osjećaju ‘Oyster Beds’ i ‘Ernest Evans’, kanalizirajući punk duh benda na upečatljiv način. Tako nam demonstriraju da su i dalje živi unatoč prijašnjim transformacijama.
Pixies s lakoćom balansiraju između nostalgičnih elemenata i očuvanog starog stvaralačkog smjera. Ne pokazujući interes za složenije zvučne pejzaže i pretjeranu kombinaciju žanrova, zvuče to bolje što su žešći i kompaktniji. Naravno, uz otvorene stranice i nadu da će implodirati upravo u tom smjeru na desetom jubilarnom studijskom djelu.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube