Rijetko se kad dogodi da film već prije premijere ima gotovo mitski status, a hype stvoren oko One Battle After Another upravo je taj slučaj. Kampanja koja prati novi film Paula Thomasa Andersona pretvorila ga je u događaj ne samo godine, već rubno i novog stoljeća jer su ga advance screening kritičari prozvali ‘filmom stoljeća’. Činjenica da na IMDB-u u prvim tjednima i u vrijeme pisanja osvrta drži 9.7 ocjenu, učvrstila je status instant klasika. No, u potencijalno kontraefektnoj atmosferi pretjeranog hvaljenja ne treba previdjeti da se hype oslanja na nešto opipljivo: Anderson je još jednom pokazao kako reinventirati i nadmašiti samog sebe.
Radnja na papiru zvuči kao eksplozivna politička provokacija i bačeni Molotovljev koktel. Skupina militantnih boraca za prava meksičkih izbjeglica biva uvučena u unutarnje sukobe i moralne dileme nakon rođenja djeteta i posljedično njene otmice kad navrši 16 godina. Anderson ne staje na angažmanu niti pukom političkom komentaru, jer ispod sloja akcije gradi interesantnu socijalno obiteljsku dramu i suptilno pitanje identiteta, pripadanja i granica empatije. Ekstremističku skupinu boraca pritom ne prikazuje kao karikaturu, nego skup ljudi od krvi i mesa čiji su motivi razumljivi, iako su metode zastrašujuće.
View this post on Instagram
Andersonov ‘kokainski film’ koji ne staje
U 2 sata i 40 minuta film pulsira neuobičajenim ritmom, kao da je montiran tempom ubrzanih otkucaja srca, prozvan ‘kokainskim filmom’ aludirajući na konstantnu napetost, minimalne pauze i manične izmjene kadrova. Ono što bi kod drugih redatelja djelovalo naporno, kod Paula Thomasa Andersona funkcionira. Kao i u Boogie Nights ili Inherent Vice, dinamika kaosa postaje dramaturški motor, ali ovdje pojačan do ekstrema. U tome bitnu ulogu igra Radioheadov i The Smileov gitarist i skladatelj Jonny Greenwood, dugogodišnji Andersonov suradnik, koji je atmosferski isporučio dosad svoj najdrskiji i najradikalniji score. Uptempo free-jazz minijature i fraziranja kombinira s atmosferičnim ambijentalnim zvukovima dajući osjećaj kako se film odvija u permanentnoj improvizaciji.
View this post on Instagram
Nema puno sigurnih tonaliteta poput uvodnih klavirskih akorda u naslovnoj skladbi. Nema ni predaha, sve zvuči kao nemilosrdni jam session koji tjera likove (i gledatelja) prema rubu izdržljivosti. Posebno se pamti duga završna potjera autocestom u kojima Greenwoodovi zvuci plešu s valovitim panoramskim kadrovima ceste servirajući vizualno-glazbeni crescendo kakav rijetko viđamo u modernom filmu. Anderson koristi dugu tradiciju svoje ‘vizualne simfonije’, fluidne steadicam kadrove, valovita panoramska snimanja i dinamično kadriranje koje prelazi iz intimnih close-upova u monumentalne šire planove. U posljednjoj trećini, kamera postaje gotovo lik sam po sebi.
Neumoljiv, destruktivan i zarazan
Glumački, kao što kolega Hrvoje Marjanović točno primjećuje, Di Caprio nema prosječan, a kamoli loš film ni ulogu. Opet balansira između karizme i lomljivosti uloge rastresenog napljuganog oca zaštitnika, ujedno revolucionara po potrebi. Antagonist Sean Penn je Oscarovac za sporednu ulogu nijansiranog portret čovjeka, razdiranog osobnim demonima na rubu zastrašujuće parodije. Benicio Del Toro dominira u ulozi Di Capriovog sidekicka, a dio filma funkcionira da mu šutnja često biva glasnija od riječi. No prava otkrića su revolucionarno drčne mati i kći Teyana Taylor i Chase Infiniti, čije interpretacije unose svježinu, energiju, ratobornost i emo balans u priču, potvrđujući da film nije samo ‘velika muška drama’, nego i priča o ženskoj hrabrosti i generacijskom prijenosu otpora.
PTA-ova filmografija već je obilježena remek-djelima poput Magnolia i There Will Be Blood i zabavnim karakternim križaljkama tipa Boogie Nights i Punch Drunk Love. Film Jedna bitka za drugom je izvedbeno drugačiji, manje operetan i metafizički, više visceralno politički i adrenalinski. No u opusu i usporedbi prema ostalima mu stoji kao ravnopravan, ključan naslov, onaj u kojem spaja spektakl i intimu, angažman i umjetnost, mainstream i arthouse postupke pulsirajući likovima konstantno u ritmu prolazaka Michaela Keatona iz Birdmana. Ako se Magnolia pamti kao film osjećaja, a There Will Be Blood kao film moći, onda će se Jedna bitka za drugom pamtiti kao film ritma – neumoljivog, destruktivnog i zaraznog.
Na kraju, je li hype opravdan? U velikoj mjeri – da. Jedna bitka za drugom nije samo još jedan PTA film, nego novo iskustvo kojim spaja akcijsku napetost, jazzy improvizaciju i obiteljsku tragediju u jedinstvenu cjelinu. Ako ga se proglašava najboljim filmom stoljeća, to osim o efektnom PR-u govori koliko je rijedak spoj tehničke virtuoznosti i emo snage. Anderson je ovim uspio stvoriti djelo koje je istovremeno mainstream događaj i kinematografski eksperiment i u tome je možda njegova nova najveća pobjeda.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube