“Mi se nikada nismo ponudili i nikada nismo imali sponzora ni menadžera”, rekli su Gabi Novak i Arsen Dedić, u jedinom zajedničkom razgovoru koji sam s njima oboje vodio za potrebe tadašnje centralne, tj. jedine glazbene emisije HTV-a. Cca 2010. Nimalo pradavna. Treptaj je oka.
Rečenica izrečena mirno, bez patosa i indie prenemaganja, gola činjenica o životu i suštini koja se vodi u skladu s vlastitim standardima, a ne prema diktatu tržišta ili ideologije.
Obitelj Dedić Novak, sad pokojni Arsen, Gabi i Matija postavili su u kulturi RH jedan od onih rijetkih bastiona koji se ne kupuju niti etiketiraju provincijalnim amblemima. Mjerila nisu samo glazbena već civilizacijska; estetikom namjesto propagande, ljudskošću namjesto kalkuliranog patriotizma, tišinom namjesto megafona površne, neobrazovane lynch mase.
U zemlji u kojoj se danas domoljublje mjeri po cijeni ulaznice i veličini pozornice na hipodromima, gdje agit prop ima Temu jeftinoću, a ne ideju, takva obiteljska kulturna vertikala djeluje i posthumno kao kontrapunkt nepotističkom, lunaparkovsko šatoraškom bezumlju.
Glazbeni je trag neupitan
Kad je Matija otišao prije koji mjesec, nestao na startu pete dekade vrhunski glazbenik i instrumentalist svjetskog kalibra, kojem se oteti roditeljskog glazbenog backgrounda bijegom u jazz piano, nije bilo najlakše. Kamoli izgraditi solo karijeru kojom neće interferirati geniju stiha Arsenu i finoći majčinog, Gabičinog, pjeva. Osebujne muke s vlastitim demonima i senzibilnošću riješavao je bijegovima u raznim samodestruktivnim smjerovima nerijetko karakterističnim za visoko intuitivne senzibilce. Ali glazbeni je trag bio neupitan i visoko, visoko niveliran.
Sad kad je preminula i Gabi, legitimirajući smrt od tuge razlogom odlaska, jer pokopati jedino dijete biva najgorom mukom roditelja, zatvoreno je poglavlje koje je i dekadu bez Arsena držalo vrlo konkretnu crtu obrane od galopirajuće nekulture, militarizacije, fašizacije i banalnosti kulturnog primitivizma RH društva. Premda nije bila glazbeno aktivna zadnjih godina, njena je dotadašnja pjevačka karijera svjetlila poput rijetko kojeg kričavog jumbo reklamiranja new age “zvijezda”.
Trenutak masovne sinkronizacije
Njihov odlazak poklapa se s vremenom kad kulturnjačka u medijska RH scena sve više tone u netoleranciju, militarizaciju i opasnu koketeriju s povijesnim revizionizmom koji bi legitimizirao primitivizam kao civilizacijski standard. Što je nedopustivo.
Gotovo istovremeno sa smrću Gabi Novak odvajamo do godišnjice dvodnevnog koncerta U2-a na Maksimiru 9.i 10. kolovoza 2009., kada je 80 tisuća ljudi duplalo ulaske u ritam The Edgeovog uvoda u Where The Streets Have No Name i Adamovog i Larryjevog nastavka groovea. Bio je to trenutak masovne sinkronizacije u kojem svjetski referentna glazba briše razlike i stvara privremenu petominutnu utopiju obavijanja oko protestnih pjesama koje vape za razumom, istovremeno braneći humanost. I pretvarajući Zagreb pop kulturnim dijelom iscrtane mape kvalitetnijeg svijeta. Neugroženog. Nehisteričnog. Nehuškačkog. Neratozbornog.
Umjesto takvih uzleta, svjedočimo paralelne Hrvatske kao platforme za kolektivna posrtanja u prizore gdje se civilizacijski standard mjeri veličinom Gospe od Dronova i brojem baklji ili šahovnica ispod nje. Klikbejt. Klikbejt. Hrvacka. Rvacka. Turbofolkerska. Nasilna. Primitivna. Nekulturna. Neargumentirana. Ćacijevska.
Iz vrlo jednostavnog zbroja nedostataka danas dominantnih “zvijezda” i masovnjaka: kulture, škole, kvalitete i standarda.
Ljepota bez kalkulacije
Ne trebamo žaliti za “nekim boljim vremenima”, nostalgija je često super jeftin trik za naivne ili one koji su se predali. Ono za čime trebamo žaliti i na čemu se treba boriti i raditi su nestanci kriterija. Školovanja. Pismenosti.
Valjalo bi ne prestati jurcati za onom vrstom kulturnih i ljudskih standarda koje su Gabi, Arsen i Matija održavali ne zato što su im to sponzori diktirali niti politički pokrovitelji dozvoljavali i omogućavali, već su to bili autentični otisci njihovih palaca. Što im je glazbeni potpis držao neki kulturni i civilizacijski kvalitativni standard. Njihova mjera bila je ne podilaziti, ne prodavati se, ne sudjelovati u histeriji. Davati najbolje od sebe. Finoćom školovane emocije.
Danas kad bezumlje postaje norma, sjećanje na bastione kulture nije sentimentalni luksuz nego nužnost. Jer se bez takvih točaka orijentacije, sve pretvara u beskonačnu paradu nekulture, buke, zastava i reklama za nikad niže spuštenije kriterije. U toj kakofoniji, ono što smo od Dedića i Novakovih mogli naučiti je tiha kontemplativna dosljednost, otpor manipulaciji i ljepota bez kalkulacije.
Model djelovanja za života, koji i nakon fizičke im smrti (p)ostaje posljednja adresa na kojoj se još uvijek može stanovati kao čovjek. Kvalitetan i vrijedan poštovanja.
Naslovna fotografija: screenshot youtube