Bronca s Europskog prvenstva rukometaša jest uspjeh. Svaka čast dečkima. Ali način na koji se taj uspjeh predstavlja javnosti govori puno više o nama nego o njima. Jer, zašto ne slaviti uz paradoks slavljenja medalje bez trga, bez grada, bez trzavica, bez pelena brončanih, ‘njih’ i njih. Zagreb nije neprijateljski teritorij ni grad koji financira, promovira i dočekuje, ili bi barem trebao. Ali politika odlučuje i diktira uvjete. Dogovorimo se, ili ne. No big deal.
Problem, naravno, nije doček. Problem je soundtrack
Nogometaši, rukometaši, boksači bez ikakve uvrede, ali s dozom realnosti, nemaju osobito razvijen glazbeni ukus, osobito ako im srca adrenalinski pumpaju MPT komadi – nema tu puno sreće. Glazba nije njihova profesija i to je ok. Njihova profesija je sport i zbog toga im se plješće. No kad sportaši počnu inzistirati na jednom izvođaču kao uvjetu slavlja, i to izvođaču čiji je javni opus opterećen neofašističkim pokličima, simbolima i publikom koja se redovito ponaša kao da je 1941. ili deve’sprva tek jučer završila, onda to više nije stvar ‘ukusa’, nego politike. Htjeli oni to ili ne.
Prompt punker Tomašević u toj priči ne dopušta Thompsonove nastupe u gradskim prostorima nakon što je proklizao lani s Hipodromom i s Arenom. Ne zato što ne cijeni sportaše ili Temu domoljublje, nego adiminstrativno projektni mozak odjeljuje granice između javne proslave i javne tolerancije prema simbolima koji nemaju što tražiti u demokratskom i pismenom društvu. To se onda ne zove cenzura, nego minimum odgovornosti prema odgoju, kulturi i povijesti. S koje god strane politiziranja naginjali lijevom, desnom, centralnom.
Plus, ubrojite računici i luzerski mentalitet pobjednika. Broncu Europskog rukometnog prvenstva vidimo zlatnog sjaja i pretvaramo u uspjeh ‘usprkos svima’, ‘izvan sustava’, ‘na rubu’, vi nastavite niz. Kao da je slaviti na Trgu bana Jelačića manje vrijedno ako ne možeš pustiti pjesmu koja ti osobno diže adrenalin. Kao da bez MPT-a nema identiteta, emocije, Hrvacke. Je li slavlje trećeg mjesta uvjetovanjem pjevača ucjena? I to prilično jeftina. Ili legitimni zahtjev ne prvaka, već.. erm… trećih?
‘Slavit ćemo, ali pod našim uvjetima…’
Doček nije privatna fešta slavljenika, već ujedno javni čin. Simbol. Poruka. A poruka koju šaljemo iz svlačionica post festum borbe za treće mjesto je: ‘Slavit ćemo, ali pod našim uvjetima, ili nikako’. It’s ok. Very ok. In English please. Ali ‘oćemo slavlja, samo ako…’ nije stav šampiona, nego uvrijeđene zvijezde reality showa.
Slavite. Zaslužili ste. Ali dajte si nađite mjesto za ucjene, uvjete i glumljenje dama i mijenjanje pelena. Piškili, kakili. Treći, a najveći, huh, kako pa sad. Doček je veći od playliste jedne pjesme. A uspjeh je najljepši onda kad ga ne morate braniti objašnjenjima. Ni podilaženjima preprodavačima magle, cigli, povijesti i domoljublja. Ako ne znate što je bilo, treći ste u Europi. Bravo. Točka. To je. Bilo.
A sad se vratite u dvoranu i sljedeći put tucite Dance pa budite prvi. Pa ćete znat što je, pardon, ‘šta’ je bilo. A sad neka vas dočekaju i samo supruge – super je i dosta je. Njima ste falili više od playliste. Ae.
Ili postoji drugih gradova za dočeke i slavlja, manje osjetljivih na rubnu nepismenost. Split? Osijek? Rijeka? Zadar? Knin? Di ćemo rukometaši, a?
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
