Ne postoji dijela globalne pop kulture kojem religijski simboli, baš kao ni politički, glazbeni, sportski, filmski, literarni i ini superheroji, ne postaju dijelom inspiracije ili, u prijevodu, masovne konzumacije. Bilo kroz kupovinu artikala i mercha vezanih uz lik i djelo ili kroz provlačenje motiva imena i prezimena njegove mitologije. Odavna, nevezano samo za religijsku dogmatiku, Isus Krist je superjunak. Već samim činom nadgradnje njegove tragične križarske životne priče i popratnog ukrašavanja od strane ekipe koja je sastavljala biblijske motive, pijuckajući čaj od maka, grickajući tonu pejotla, žvačući sušenih gljiva – vježbala maštovitost podjednako kako što se činilo s Crvenkapom, Blade Runnerom, Supermanom, Spidermanom, Odisejom u svemiru i drugim SF bajkama koje će nekad u pradavnoj budućnosti postati istinom.
Jezuš Kristuš, ne nužno limitiran samo u kršćansko prevladavajućem dijelu svijeta, kroz glazbu i film i ina post mortem pop kulturna ukazanja je bio superstar samim činom obrađivanja njegove priče.
Njegov lik se mnogo provlači kroz kulturu
Ekraniziran i opjevan puno puta već kroz naslove pjesama ili samo personifikacije njegova bola i poruka. Ovisan doduše o kvaliteti inspiracije i izvedbe ljudi koji su mu sašivali mjeru, ali još uvijek i opet izdašna paleta muza. Od klasika rock and rolla u potezu od Beatlesa i Stonesa, Patti Smith, Nicka Cavea, Boba Dylana, Leonarda Cohena, Bossa Springsteena, U2, preko Georgea Michaela, Cata Stevensa, Soundgardena, hrvatskih katoličkih rock and roll finjaka sve do techno agresorskih new age terorista koji su uzeli Hesusovu lik, djelo, figuru kao dio inspiracije opjevajući ga na razne načine. Slaveći ga i propitkujući interpretacije njegova nauka. Ili se imenujući čak u poveznici nomen omen – kao The Jesus & Mary Chain, The Jesus Lizard, Jesus Jones. Nije ih se iz šire pop kulture puno doticalo ni ufalo staviti tj. ugraditi Njegovo ime u svoj art.
Filmski je imao svoja iskušenja od klasika umjetnosti poput Martina Scorsesea, hi budgetiranih čitanja pasije Mela Gibsona, Da Vincijeve kodove, stare klasike koji su se doticali deset zapovjedi preko karikiranog kipića u “Dogmi” Kevina Smitha sve do vječnih podcrtavanja krune od trnja kao prilično vizualno jakog simbola, Isusova figura i riječ je bila i ostala više nego zahvalna, globalno razumljiva točka doticanja širokog dijela publike.
Opraštati je pri dnu top ljestvice
Kao Lennon, Cobain, Hendrix, Che Guevara, Ronaldo, Messi, Madonna, Lenin, Stalin, Tito, Isus je dobio svoju ladicu pop kulture. Više nego zasluženo. Izdašnost njegova nauka i pop kulturne snage nije se zaustavljala samo na solidnim ili sjajnim, bogato produciranim filmovima, pjesmama s više ili manje lirske snage naslanjanja na njegovo “mislim dakle jesam”. Isusova filozofija praštanja u pop kulturnom post festum dobu novog milenija nije najpopularnija, obzirom na Doba kukanja, Doba zamjeranja i Doba političkih korektnosti. Opraštati je pri dnu top ljestvice, ako se itko i sjeti te discipline.
Na stranu tumačenja, interpretacije, izmještavanja njegova nauka kroz sliku i riječ, glavna je Isusova poruka i fora bila da je njegovo milosrđe veće od svih ljudskih grijeha i da je u redu živjeti čedno i skrbno i praštati, jer lik je odživio muke za sve vjerničke grijehe. A napose njegove vještine poslije smrti izlaska iz svog tijela, pretvaranja zlobe u oprost, čeznutljiva pogleda i mukotrpnosti nezamislivih boli i mučenja. Ako njegovu ne dobrotu ne protumačite formom patologije i sadomazohizma postaje solidan teren za maštovite stihoklepce i vizualce. Superherojštine i motiva na izvoz u svim smjerovima.
Go ahead, navali narode, Isus čeka. A Marvel, Disney ili DC, isto samo što nisu. CGI Isus umotan u torinsko platno s vjerojatnošću letenja kreće u ispravak svih derogacija i distorzija novog milenija Ne osjećate više miris napalma ujutro niti je apokalipsa danas dominantni osjećaj, nego pljesak zbog povratka i restarta na tvorničke postavke. Superheroji zbor, Isus in charge.