Prvobitna zajednica. Paleolit. Pećine tamo blizu Altamire i Lascauxa. Pa sve do Romualdovih špilja u Istri. Kredom i ugljenom po kamenu, upoznavali smo što su radili majstori i majstorice u pauzama lova. Motivi bizona, logorskih vatri, plemena ratnika s lukovima i strijelama u pohodu na lovinu, familije složene od odraslih i djece. Povijest će ih svjedočiti kao prve umjetnike. Kreativce. Slikare. Grafičare. You name it. Uglavnom, ljude koji su koristili oruđe dok su njihovi suplemenci oružje.
Kad su vratili iz lova, pozaspali umorni lovci, utihnule večere, stišali vatre i smirilo se od plijena do plijena. U gluho doba noći, dok dubi ganjaju bizone štićeni debelim snom, diže se jedna kreatura, muče je nesanica, nikako zaspati. Došeta do crteža, osvrne se lijevo desno da ga nitko ne vidi, izvadi ćunu i štrcne mlaz po svakom od postojećih motiva. E, pleased not to meet you, to je bio prvi kritičar.
Izmučeno, stravično, ali vizualno upečatljivo
O povijesti umjetnosti, slikarstva, kiparstva, skulptura, sve do post moderne i grafita učite kroz osnove opće kulture u osnovnoj i srednjoj. Na likovnom se ne dotičete teorije samo uzimate kistove u ruke i maljate vodenim bojama. Mladi mulac sjedi pred udžbenikom hrvatskog i bulji u raskrečene Dalijeve nadrealizme. Pamti svaki motiv iz njegove “Slutnje građanskog rata”.
View this post on Instagram
Gledate naslov slike, apokalipsa izmučenog i anatomski prerastegnutog tijela. Ekstremiteti su neproporcionalni, razvučeni, ruka drži nečiju grud. Izmučeno je, stravično, ali vizualno upečatljivo. Niste se sjećali ni Mona Lise ni Munchovog Krika, ni Dalijevih geometrijskih bridova i oštrih faza, ali “Slutnje građanskog rata” jeste. Ne, nije bilo ugodno, ali je ostavilo dojam. Ekspresionizam meets nadrealizam at it`s best.
Dolaze mnogi novi, mladi autori
Kao što ste se sjećali “Croatine crvene ruke na papiru”. Izložba na kojoj potaknut ratnim godinama Ivan Lacković umače ruku u crvenu boju i ostavlja otisak svoje ruke. Upoznali ste slikara na izložbi, njegov blagi izraz lica činio se empatičnim. Prišli ste i rekli kao mladi mulac da vam je ta slika bila silno upečatljiva. Idejno, ne realizacijom. Croata se nasmiješio, bilo mu je drago da mu golobradi mulac komunicira s radom. Na satu likovnog ste probali isto, napraviti tribute velikom slikaru naivcu. Učiteljica vam je dala jedan. Ne zato jer niste bili originalni, ona, naime nije ni znala za Croatinu sliku istog motiva, nego je procijenila da je vaš rad nedobar. Isti kao Croatin samo je ruka bila nešto manja. To su trenuci kada prestanete vjerovati u potrebu postojanja posrednika između vas i nečije tuđe umjetnosti.
View this post on Instagram
Brzi presjek do današnjih vremena, izložbe slika, crteža, grafika, fotografija. Stojite u Klovićevim dvorima i gledate najnovije crteže Tisje Kljaković Braić, aktove Georgette Yvette Ponte, Generalićeve tragove. More novih mladih autora. Stojite ispred izložaka, za to vrijeme kustos i uvaženi gosti govore o tome što gledate, likovni su kritičari ispisali uvodne retke ne bi li prosrali svoju širinu vokabulara i pokoristili se s 3, 4 opća mjesta metafora o razumijevanju univerzuma u nečijim plućima. Sve se to vidi kroz izložene radove. L
ijepo je saznati povijesne detalje i uvjete rada vizaulnih umjetnika, slikara i te garde. I tehnike kojima se bavio. Ali to je to. Hvala, ne bih dalje da mi se tumači što vidim. Ako niste kompetentni udarati pečat na tuđi rad u smislu prevoditi ga na jezik neukih, zauvijek ste kompetentni ocijeniti. Osjetiti. Ili ne osjetiti. A umjetnost, svaka umjetnost je samo to. Komunikacija ili izostanak iste. Djela i publika. Grljenje, emocije, doživljaj, impresije. Ili ne. Oboje je u redu. Jako u redu. Snobovima, “kužerima” i likovnim kritičarima nije. Oni su, naime, tu da bi ti objasnili što vidiš.
Odabrani ti govore kako osjećati umjetnost
Dođu nešto kao svećenici, pateri i sva ta crkvena menažerija. Posrednici između vjere, neba, božanstava i puka. Oni koji će reći kako da vjerujete u što da vjerujete i u koga. Likovni kritičari će vam reći je li to što gledate dobro, zašto jeste ili nije. Ni u jednoj grani umjetnosti nije preserans doveden niti panteoniziran do takvih hedonističkih maltene somelierskih momenata u kojima ti nobl odabrani govore kako treba osjećati i razumijevati umjetnost. Teoretiziranja i interpretacije nečijeg rada su vrlo individualan prostor. Osobito izdašan u ovom obliku kada ne ocjenjujete timski rad na filmu, koncertima, glazbi, albumima, spotovima, već ste 1 na 1 sa slikarom i njegovim svijetom. Nema puno mjesta ni potreba ljudima koji će govoriti što valja a što ne valja zjenicama gledateljeva oka.
Mimo uvoda u izložbe u kojima osobe s dvije tri kratice dr. fr. sr. cr. mr. ispred imena najsuhoparnijim krležijanskim rečenicama opisuju nečije umjetničke dosege, sipajući više ili manje jeftine metafore, volio bih da umjetnost govori sama za sebe. Ako je slika, neka mi šuti i pusti da dugo piljim u nju. Ako je kip neka mu se divim konturama i gledam kako sve ne mogu. Možda pronađemo zajednički jezik, možda pronađemo rupu, možda se rastanemo bez povrijeđenih osjećaja. Jebo možda. Sigurno ćemo se snaći.
Ostavljanje dojma, efekta, emo dodira, tjeranja gledatelja na reakciju i kreativnost. To je umjetnost koja vrijedi. Ostala moguće vrijedi nekom drugom. Zato je lijepa. Jer je tvoja, njegova, njena i moja. I svaka od njih na sreću ili žalost ima svoj krug i kritičnu masu ljubitelja, štovatelja i publike. Samo je razlika u brojkama. Nekom deseci, nekom stotine, nekom tisuće, nekom milijuni.
Samo, nemoj me vodit za ruku ako te ne molim, nisam tražio pomoć i ako nisam izgubljen. I nemoj mi omalovažavat vid. Mogu. Ako zatreba, ne dvoji da ću te pitati za uskakanje s tvojom vizurom i korisnim servisnim informacijama što je Dali htio poručiti svojim nadrealističkim fazama. Dotad, eno vidi, na drugom sam kraju hodnika. Hvala ti.