Nekad je bila ljubav u doba kolere, danas je koronavirusa.
Lani u ovo doba mjesto zbivanja bi bio neki zagrebački restoran. Ili riječki. Ili splitski. Osječki. Ili-ili. Prstom po mapi. Ne bi bila gužva. Dvoje, mladi par, cca srednjih dvadesetih, ušao bi preko puta pogleda stola pri kojem si sjeo poručati s prijateljem. Dolaze, sjedaju, naruče. Osmjehnu se i ….. ta daaaaaam. Vade mobitele. Doslovno riječ ne progovore. Krenu se voljet preko touchscreena. Šalju poruke i srdašca. Dignu pogled jedno prema drugom svakih par minuta, a onda ni toliko. Kurtoazno se nasmiješe. I nastave svirat po mobitelima. Konobar ih tek prekine. Ona će neki ljubavni sok, on moguće pivo. Pa će se hraniti. Ljubavlju. Hashtag volimštosevolimo.
Trend novog romantizma, ljubavi 21. stoljeća
Dejavu efekt. Totalni flashback. Ista scena, drugi ljudi. Do pred koju godinu, predsmartphoneovska era. Ona i on usred ljeta na opatijskoj plaži Slatina. Sjede u badićima. Slamke u koktelima. Jedno do drugog na jedva metar. Jedno od drugog godinama. Oboje bez pardona u misiji onlineiziranja ljubavi. I onda se kao u matrici krenu redati flashbackovi sličnih situacija u kojima viđaš parove kako bar na pogled s tim gadgetima uskaču u trend novog romantizma, ljubavi 21. stoljeća.
Kad živiš uz starce koji su pola stoljeća prošli zajedno, zlatni pir se to nekad zvalo, patentirajući ono u dobru i zlu, kad ti flashbackovi novoromantizma budu nejasna sjećanja na Duran Duran, Spandau Ballet i Kajagoogoo prije nego je Limahl probao kratkotrajno izložiti frizuru solo karijeri, moguće da imaš praktičnih problema sa shvaćanjem ljubavi s ljestvicama touchscreena. Čak na stranu i ona komercijalizirana varijanta prigodnih shopping mall popusta na kičasta i šljokičasta srdašca, čak i na stranu geste, one klasične buntovničke „volite se 364 dana u godini, a 14. 02. budite si blizu“, ljubav u doba nove kolere se doima tužno i nikad udaljenije.
Volim. Voliš. Voli. Vole. Daj, ne seri. Trebalo je bez lockdowna preživjet ona patetična kapitalistička shopping mall Valentinova. Previše vražjeg šećera nije dobro ni za salo ni za krv. Isto kao i za Božić i Novu Godinu kad se svi tako silno iskreno pohumane i raznježe, tako kad oko ovog ljubavnog datuma svi počnu slat srdašca, uzdisat werterovski i slinit od ljubavi. Da se voli drugih 364 dana u godini, ne svađa, na vara, ne bi trebalo toliko formalnosti i materijaliziranja i otkupljivanja ideje “ljubavi” i ljubavi. S crvenom mašnom jelte, bocama vina, Barry Whiteom i Balaškovim stihovima.
Sve je već rečeno nekoliko stotina tisuća milijuna puta
Sve je već rečeno nekoliko stotina tisuća milijuna puta. Na razne filmske i glazbene i kazališne i slikarske i stripovske i pop kulturne potrošene načine.
Pokušaš i pjesmom.
„Sve ljubavne pjesme na svijetu su iste“
Sve ljubavne pjesme na svijetu su iste.
Kad čuješ jednu, čula si sve.
Oprosti, možda griješi
Prljam usta ovime ali čini se kao da
Nitko nikada nikome nije rekao hej
Volim te.
Pjesma je pobrala neke nagrade. Najbesmislenije na svijetu. Komisije „stručnih“, kužera i znalaca poezije su rekli o daaa. Dizali su palce stotine ljubitelja kratkih formi poezije po grupama po društvenim mrežama. Mmmmm. Fuckemall. Jok. Nije to to. Zjapi li ga zjapi. Fali nešto u receptu da ne bude labirint i tumaranje. Ne ide, pa ne ide. Ne razumiješ gdje je catch? Hidden agenda? Gdje je taj upgrade i nova vrijednost online ljubavi?
Ono što razumiješ, svjedočiš i gledaš su distance. Ljubav u doba distance.
Pri kraju snimanja drugog igranog filma „Fuck Off I Love You“ 2017. sjediš sa Stojanom Matavuljem, jednim od glavnih likova, pričate o tim razlikama između poimanja ljubavi 20. stoljeća i novomilenijske online ljubavi. U jednom trenu, Stojan iz lika kojeg glumi, kaže: „Mi smo ti nekad popravljali stvari“.
I nastavi: „Danas je sve zamjenjivo. Imali smo TV, potrga se nosiš ga majstoru. Veš mašinu isto. Auto. Ljude. Kad je problem popraviš ga. Danas jok. Potrga se mobitel, kupiš novi. Laptop. TV. Sve…“.
E, to je to. Čovjek objasnio u jednoj rečenici. Mi. Smo. Ti. Nekad. Popravljali. Stvari.
Sve je zamjenjivo. Sve je potrošno. Ništa se ne popravlja. Ni TV, ni veš mašina, ni touchscreen, ni neki novi klinci. Nije romantiziranje. Ima ljudi koji se vole od srednje škole. Zajedno su. Imaju djecu, posao. Smiju se, posvade, pomire, planiraju budućnost, uživaju sad, pospremaju prošlost, nadopunjuju se ona “gdje prestajem, ja počinješ ti” spika, vode ljubav – kažu strast i povezanost raste godinama veze nikako ne kopni, nisu si dopustili lomove, nisu nikad ni pomišljali odustati, tu su si, podrška. Zreli su, završene osobe. Nije mit. Rijetko je, pogotovo u 21. stoljeću, ali stvarno postoje. Samo razumiju što znači prijateljstvo, odanost, lojalnost i respekt i ukroćivanje vlastitih ega i taština na konto ljubavi i partnera.
Nema ega u ljubavi. Kad ima, nije ljubav nego nadmetanje
Kad zavoliš sve postaje 1 + 1 i nema problema, samo rješenja. Vidiš se s njom/njim, osjetiš, prepoznaš na pogled, osmijeh, dodir, jednu jedinu noć i skužiš da si pašete ono, u zarez, bez objašnjavanja, tijela vam leže dobro, smijete se jedno drugom. Dovoljno ste isti da ostanete skupa do kraja života, a dovoljno različiti da vam ne bude dosadno i da se nadopunjujete. Uvijek je sve jednostavno. Ljudi bez veze kompliciraju. Mijenjaš sve što si dosad imao i radio za sretan i ispunjen zajednički život s osobom koja bi te zavoljela bar upola koliko ti nju. S kojom si ništa ne moraš objašnjavati, kužiš se na pogled. Koja koristi mobitel tek da ti pošalje poruku „daj se nosi doma seronjo večera će se ohladit“, a ti ostaviš sve što radiš i doletiš doma, začepite se s vrata poljupcem. Sutra sjednete u auto i odete nebitno u kojem smjeru. I onda imate djecu. I smijete se u 3 u noći jer ne spavate ni jedno i imate podočnjake zbog malih seratora. I gledate „Notting Hill“ i „Jerryja McGuirea“ i „Fight Club“ i „True Romance“ jednom godišnje. I imate kuću i vrt i dvorište i šumu. I pse. I papige. I nije bitno ni gdje ni koliko ni ništa osim da ste zajedno. I da kako ste više zajedno, to se više trebate i volite i uživate jedno u drugom. I da se back upate kad je teško i da se gurate naprijed kad zaškripi i da se štitite kad se osjetite ranjivim. Gledam opet svoje starce, kako su oni znali, bokte nije kvantna fizika. To je cca onaj moment kad pristaneš na patetiku. Patetika je sjajna kad je iskrena i kad nije podilaženje. I ljubav je isto. Treba htjeti, treba smjeti.
Natrag u restoran s početka priče o ljubavi. Ne sviraju Đavoli u pozadini, neka je autopilotna bljuvotina s autotuneom i vokoderom, lošija verzija Cherine „Believe“, a tek onda znaš koliko je grda.
Coffe 2 go. Love 2 go. Hashtag. #volimstosevolimo
On se digne i ode na wc. Ona zvera okolo. Friend i ti je gledate. Obratiš joj se preko stolova cca tri metra je razmak: „Ej, daj mi broj, pls“. Ona ne kuži zašto. Reko da ti napišem sms da dignete glave iz mobitela, da se primite za ruke i popričate, jebo vas ljubav online, to je fejk, to ne postoji, gasi to smeće. Ona se nasmije. On se vraća iz toaleta, ona još nasmijana. Daješ joj signal pogledom ajde ajde. Ona se smješka, ne govori liku “našu tajnu” i stavlja mobitel sa strane. On još nešto kao prčka po stroju… ona mu kaže da pusti. I krenu pričati. I prime se za ruke. Digneš joj palac i kao klimneš.
Ne znam, možda sutra prekinu, možda imaju dvoje najdivnije djece na svijetu, super mi je moderno i to hi tech doba, ali jebote, ljubav nije online, ako je već na selu.
Danas čak ni to. Restorani čekaju svoje parove. Coffe 2 go. Love 2 go. Hashtag. #volimstosevolimo.
Mi smo ti nekad popravljali stvari. I ljude.