Ulaskom paradiranja Leta 3 prije godinu dvije i Dora je dobila svoj ‘legitimitet’ kod kvazi ‘alternativaca’ i ljubitelja iste. Jer kao što je nekad puštanje Kawasaki 3P-a u finale bilo namjerno incidentno razdrmavanje učmalosti tuzemne estradne baruštine, dotle će natjecanje i konkurencija imena poput alter Riječana ili incidentni uspjeh i svima znani scenarij vezan za Bejbe Lazanju, legitimirati i Doru kao sveopći stilski i žanrovski mišmaš na kojem nije neobično zateći ove godine urbane dancere Nipple People, etnofolk rockere Ogenj, šansonsku Jelenu Radan, rappera Fenkstu (doduše kao zamjenu), pa do uskoro pobrojenih estradnjaka.
Ono što je nekoć bio san svakog, ne samo novog estradnjaka – ulazak među odabrane predstavnike hrvatski ZAMP ‘elite’ i neplaćeni prime time promo tren u društvu takvih kapitalaca estrade kakvi su Tolja, Nižetić, Magazin, etc – danas je, čini se, dobilo alternativnu dimenziju: neuvrštavanje među 24 polufinalista postao je alat samopromocije.
Fenomen nije nužno nov, ali posljednjih godina dobiva na intenzitetu, uz sve veći broj izvođača koji ‘neuspjeh’, to jest neprepoznavanje ‘strućljaka’ odabranog žirija vješto pretvaraju u viralne trenutke svog karijernog PR launcha.
Lanjski primjer harmonikašice Stele Rade savršeno ilustrira ovu dinamiku. Njezini balkansko-srpski ritmovi, prema tvrdnjama žirija, nisu bili dovoljno ‘urbani’ i zvučali su prebalkansko uz ‘armoniku dugmetaru. No upravo je taj neuspjeh stvorio priliku dotičnoj da se njezino ime ugravira u širi javni diskurs i bildanje YouTube pregleda njenih videića. Stela je uspjela kapitalizirati trenutak, koristeći odbijanje kao platformu za raspravu o konceptu ‘urbanog’ u hrvatskoj glazbi te granicama koje Dora nameće izvođačima. Paradoksalno, umjesto finala Dore, njezina glazba postala je tema razgovora dobacivši je do Dubai angažmana, štogod mislili o tim vrstama bogataških derneka i svatovskih angažmana. Maji Šuput se štuca.
Ove godine, priča se nastavlja
Disco Lizard je novi izvođač iza čije offDora pjesme stoje mixmaster stručnjaci koji su surađivali s velikim svjetskim mainstream imenima poput Eda Sheerana, Beyoncé i Amy Winehouse, ali nije ušao među odabranih 24. Kako se radi o Alenu Vlajniću, jednom od svirača iz Brkova, dok mu njegov kolega iz benda Tomislav Kolousek objavom na svom Facebook profilu nije pokrenuo medijsku lavinu komentara i skretanja pažnje, bio je tek jedan od alter urban pop pretendenata. Danas je praktični primjer antisluhizma glazbenih urednika i stručnosti Dora žirija.
Reakcija neodabranih – prozivanjem žirija zbog nekompetentnosti – nije samo izraz legitimnog nezadovoljstva i frustracije, već postaje ne nužno pomno osmišljena PR strategija. Zaokret u narativu omogućuje odbijencima privlačenje pažnje i bez službene platforme Dore. Sličan put prati i notornog Žakovog pjevačkog pulena Antonija AB koji nema spomena vrijednu pjesmu, ali kroz viktimiziranje sebe kao osobite žrtve i kroz svoje istupe naglašava kako sustav natjecanja nije transparentan, a žiri koji odbija takve genijalce nije kompetentan.
Pribroji li se slučaj diskvalifikacije pjesme Natalie Balmix, zanimljivo je promatrati kako ovakvi slučajevi reflektiraju promjene u mikro glazbenoj industriji kakva je Cro scena.
Trik je pretvoriti neuspjeh o priči o nepravdi
U doba društvenih mreža i instantnog viralnog sadržaja, izvođači sve više uviđaju da je ‘skandal’ ili ‘nepravda’, a osobito ‘uloga žrtve’ zbog ‘neprepoznate, a jelte očite kvalitete’ često učinkovitiji alat za pridobivanje pažnje nego sama kvaliteta glazbe.
Nova PR strategija je jednostavna: neuspjeh pretvori u narativ o nepravdi i pozovi javnost da donese svoj sud. Takve priče često prate emocionalna pisma obožavateljima, društvene kampanje ili optužbe na račun sustava, što gotovo uvijek jamči medijsku pozornost.
U redu je kad se to radi zbog doista kvalitetne ili bar korektne pjesme (Disco Lizard). Ali propusti i nekompetentnost HTV žirija često budu tek dupla profesionalna negacija jer eliminirana pjesma doista biva neslušljivom (Antonio AB), doduše kao i podosta izabranih polufinalista (Teenah, Petar Brkljačić, IVXN, Supersonic Trio, Marta May, Matt Shaft, …)
No, spomenuta PR praksa otvara i šire pitanje: Što takve strategije govore o stanju glazbene scene? Jesu li izvođači koji se oslanjaju na ‘antipromociju’ svjesni da time produbljuju percepciju da je Dora, a možda i šira glazbena scena, više pitanje neprofesionalnosti, pogodovanja frendovima, producerima, elementima politike nego umjetnosti, pardon, kreativnosti? S druge strane, je li Dora zaista izgubila doticaj s raznolikošću domaće scene, otvarajući prostor izvođačima da svoju eliminaciju koriste kao protest protiv navodnih ‘stručnih žirija’?
Kakva je budućnost Dore?
Fenomen poput ovoga može biti dvosjekli mač. S jedne strane, izvođači poput Disco Lizarda i Antonija AB koriste trenutak za podizanje svoje vidljivosti. S druge strane, takav pristup riskira zamor ionako površne i supernezainteresirane publike, koja može prestati obraćati pozornost na narative o ‘nepravdi’. Dugoročno, ovakvi trendovi mogli bi redefinirati percepciju Dore – ne kao natjecanja u kojem pobjeđuju najbolji, već kao platforme za orkestrirane PR kampanje, što i nije daleko od konstantnog promašivanja suštine Dore – izbora najboljih i najkvalitetnijih pjesama. A ne pregleda prijateljskog šrota bližnjih urednicima i glazbenim HRT strućljacima. Što zadnjih je 30-ak godina Dora kao refleksija funkcioniranja HDZ-ovsko SDP-ovskog Možemovskog modela društva.
View this post on Instagram
Koliko god ovaj fenomen bio intrigantan, jedno je sigurno: Dora je postala bitno više od pukog estradnog natjecanja u kojem umjetnosti nema ili se nađe greškom u tragovima kao iznimka koja potvrdi pravilo. Kreativnost uvrštenih ili izostavljenih i kompetencija su isto na ispitu, ali PR se događa u svakoj sekundi neuspjeha.
I najgori su postali najbolji. A neshvaćenost ‘umjetnosti’ najbolji izgovor za plač i narikanje.
What a time to be alive, poslužit se citatom makeupiranog iskeženog Nicholsonovog Jokera. Ako već pjesma neće, žrtva eno, samo što nije.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube