U zemlji u kojoj su nogomet i skandali jedine istinske religije, Eurosong je svojedobno bio nešto poput božićnog obiteljskog postrojavanja pred televizorom, svi su se osjećali dužnima
barem se praviti da im je stalo. Prvo su karikirani dadaisti i Butthole Surfersi na Turbonegro
aparatima LET3 vratili nadu s Mama ŠČ merchandise epizodom, da bi lani Baby Lasagna,
rezervni pjevač i maskirani mačak iz Istre, s energetskom krizom u rifovima eksplodirao.
Nacije su se tresle. Internet gorio. Kladionice klecale. Jedna Dora, milijun nada. A onda je u
pripetavanju i mikrozavršnici spolno neodlučni Nemo, koji zbilja lijepo pjeva i ima bolju
pjesmicu od našeg Kaarije meets Rammstein wannabe meets Pain zvana lika, pobijedio. ‘Rim Tim Dagi Sve Je To Dim Sa Splicea I Posuđena Glazba Ali Mladi Vole’ ludnica je završila.
View this post on Instagram
I odjednom je od tridesetgodišnje luzerice Hrvatska postala kladioničkim favoritom tog značajnog i prestižnog trženja estradne magle. Ali onda stiže nova nulta, 2025. godina.
Euforija? Niš. Intrige? Nula. Očekivanja? Ravna linija.
Doduše, probalo se s gejizmom mladog pjevača novog Marka, ali nije prošlo kao PR potez i
igranje žrtve. Jer, kako to kladionice kažu, od Marka do Marka, a kladionice su u ovoj zemlji
važnije od prognostičkih modela IPCC-a – Marko Bošnjak je zadnji. Čuva 37. mjesto kao da
je riječ o nacionalnoj svetinji. Dno. Zlatno dno. Ne, ne, dno zlatnog sjaja. Zrcalo efekt onog
drugog Marka koji je bio prvi. Jer kad presavinete…
I gdje su sad svi oni koji su lani preplavili društvene mreže analizama scenografije, vrištali o eurovizijskim pravdama i nepravdama, brojali TikTok preglede i pisali polu-akademske eseje o značenju laserskih mačaka? Gdje je sad ta svita koja je Eurosong doživljavala kao Svjetsko prvenstvo u bacanju pjesama na 100 metara u dalj? Nestali? Otupili? Utonuli u apatiju? Shvatili pravu bezvrijednost manifestacije? Jer kad nema šanse za tron, tko će se truditi s navijanjem? Patriotizam se, nažalost, u nas mjeri tečajem eura i tečajem koeficijenata.
View this post on Instagram
A Marko? Bošnjak, ne Lazanja nit’ Perković. Pa vidi, i dalje pjeva kao anđeo, ali anđeo iz neke pogrešne epizode. Nema spektakla, nema krzna, nema vatre. I što je najgore, nema ni kladioničarske prognoze koja bi ga pogurnula u drugi red zbora anđela. I zato nitko više ne viče ‘eurovizijska groznica!’ jer je temperatura, očito, pala ispod nule. I nitko ne mari za
Markov art. I otrovane kolače i diva, ah stav. Marko ne mari, se sad baš dobro zabavlja. I
smješka i pleše i cupka.
Odjednom lišen onog pretencioznog garda dive nakon pobjede kad je jedva dišući uspio prozboriti kako zahvaljuje sebi. Nestade tuge i ambicije u jednoj kladioničarkoj epizodi. No, nisu svi nesretni. U kutu potencijalno likuju Ogenj – moralni junaci Dore, gubitnici finala, ali pobjednici komentara sekcije na Facebooku i navijača i vox
populija. Glasača Dore. Referentnih cca kao i glasača Porina. U srcima neotradicionalista, folk-rock frikova i onih koji vjeruju da gitara i tambura još mogu na megdan Skandinaviji,
Ogenj su trebali u leglo audio razvrata. Ali, nisu. I ostade taj kibidabi žrtva role.
Trud se isplati – samo ako kladionice tako kažu
I sad zamislite, u cijeloj toj letargiji, HTV izdvaja nekoliko milijuna ex kuna (točnije, oko 2.3
milijuna eura, ako je vjerovati navodima medija) za Eurosong nastup koji traje 3 minute. Plus pripreme, plus logistika, plus šljokice koje se moraju transportirati diplomatskim kanalom. Za ispadanje u polufinalu. Za čuvanje začelja. Za podsjetnik da se ništa ne isplati, osim biti favorit. I, naravno, za hrabre poruke mladima da se bave glazbom jer ‘vrijedi se truditi’.
Osim ako kladionice ne kažu drukčije – onda se vrati doma i upiši strojarstvo. Stoga, draga djeco, zapamtite nauk Eurosongovske katedre: trud ne vrijedi, osim ako imate sreće s algoritmom i bookmakerima. A ako i to ne upali, možda budete pobjednici publike. Na tiktoku, instaču i fejsu. I to je nešto.
View this post on Instagram
I da, Eurosong od Marka do Marka? Šta ćemo s tim? Sjeća li se itko što je to u stvari bilo,
osim platforme s koje se moglo zaoriti ‘we don’t need no education…’. Samo su omanuli s
onim ‘thoughts control’ dijelom.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube