Krajem tjedna održava se nacionalno estradno polufinale, pa finale prvenstva u estradnom nabacivanju glazbenim bombonjericama i slatkišima za publiku apsolutno pogubljenih kriterija i njuha za relevantnost. Dora. Ne Šenoina. Ne Krupićeva. Već HRT-ova. Ali, kao da i je. Na sceni whataboutisama i wannabeizama.
Povratak manifestacije u gerijatrijsku Opatiju je zapravo povraćanje estradne ergele u jednako aktualnu estradnu Opatiju. Ju-huuuu, veseli 80+ turisti iz Italije, Mađarske, Njemačke i Bosne mašu zastavicama razdragano u iščekivanju dolaska velikih ‘rvackih’ estradnih zvijezda.
View this post on Instagram
Zamislite da tekst počinje rečenicom poput, primjerice, ove: ‘Kad je Hrvatska sredinom 90-ih krenula na Eurosong, Dora je bila ozbiljna stvar. Manifestacija nacionalnog ponosa, borili su se ozbiljni kantautori, pjevači s tradicijom, diskografi su ulagali, a državna televizija sve to upakirala u iluziju važne pop-kulturne institucije. A onda su došli Internet i nova vremena…’. Ali ne može. I neće.
Dora danas, jučer i sutra nije, nije bila, niti će ikad postat selekcijom najbolje pjesme iz više razloga. Dva ključna su:
a) Nedostatak odgovarajućih stručnjaka u ‘stručnim HTV žirijima’ koji trebaju prepoznati kurentne, kvalitetne, moderne i koliko toliko najmanje neoriginalne pjesme. Primjerice,
domaću varijantu Konstrakte kao zadnjeg doista vrijednog eurosongovskog glazbenog djela, a ne nedjela.
b) Nedostatak ponude kvalitetnih pjesama.
Namjesto probiranja creme de la cremea domaće mainstreamaške i estradne pop odličnosti, Dora je već godinama besplatni PR servis za sve kojima hitno treba medijska pozornost, a regrutira ih se iz redova prijatelja HTV urednika i producentskih lobija koji uslugu uslugom vraćaju i razmišljaju o projektima tipa godišnje ubiranje ZAMP-ovske love. Svaki uspjeh je slučajan, a ne predmetom pametnog kužerskog promišljanja.
Let3 su s Mamom ŠČ donijeli novo viđenje Dore
Odnos javnosti prema Eurosongu također je doživio permanentnu promjenu narativa koja se može opisati u tri faze: podsmijeh, ironija i – napokon – shvaćanje pravila igre. Ako zanemarite iznimne incidentne i zabavne epizode a la Kawasaki 3p na Dori prije nešto vremena, Let 3 su preklani razbili prve okove s ‘Mamom ŠČ’, pretvarajući kič u alat za estradnu dominaciju i kapitaliziranje vlastitog merchandisea, a Baby Lasagna je godinu kasnije dotjerao strategiju do kraja. Doduše s nešto više ozbiljnosti, ali i s pjesmom koja je bila školski primjer sastavljanja hitova od prethodno iskušanih elemenata (Käärijä, Pain, kupljeni beatovi sa Splicea). I dok smo nacionalno zaneseni navijali za uspjeh novog budućeg Ministra kulture RH, umaškog glazbenog poduzetnika Marka Purišića, negdje u sjeni ostala je činjenica da je i ‘bejbelazanjasta’ pjesma nastala u krugu van dometa prijatelja urednika s HRT-a, što je ‘fer i poštenu’ Doru učinilo još prozirnijom. Svi su se našlepali na uspjeh, taj dio estradno levatstvo uspješno apsorbira iz godine u godinu.
Kad tropne, kao što je tropalo u većem dijelu slučajeva posljednjih tri dekade, nitko odgovoran ni kriv. A kad slučajnim slučajem upali, eno zasluga. Eno promišljenih strategija. Eno rezultata dugogodišnjeg sustavnog rada. Eno uglavnom mora zaslužnih.
Među glavnim kandidatima su influenceri
Sad smo u fazi u kojoj svi žele u Opatiju. Nije bitno imaš li pjesmu – bitno je nemaš li ime, scenski nastup i jasan cilj. Dora je postala refleksijom Eurosonga za siromašne, svojevrsno ‘europsko prvenstvo u estradiziranju glazbe’, u kojem su jedini validni kriteriji viralnost i sposobnost iskorištavanja trenutka. Među kandidatima su influenceri koji misle da im TikTok engagement garantira top 10 plasman, folk-pjevači koji mirišu potencijal širenja tržišta i izvođači koje je diskografska kuća odlučila progurati na silu. Nema veze što nitko ili bar velika većina neće pjevati pjesme koje ćemo se sjećati iduće godine.
View this post on Instagram
I dok se hrvatska estradna scena pravi da se sve ovo događa slučajno, Eurosong je odavno postao festivalom marketinga, a Dora tek lokalna verzija selekcije za onu ekipu kojoj je Eurovision ekvivalent nogometnog Mundijala, samo s Temua. Gledano iz kuta pop-kulture, barem bi trebalo biti zabavno promatrati cirkus u kojem svi misle da su ozbiljni igrači.
S naglaskom na ‘trebalo bi’. Jer nije. Jako nije.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube