POP COOLTURA: Pljesak, molim

Mostra. Cosa Nostra. Venecijanska filmsko festivalska stara dama opet ima svoje svečane trenutke i momente namigivanja celeb premijernom pandanu i šarmeru Berlinu. I njegovim tuxedomoon pingvinčićima. 

 

‘Publika je ustala i pljeskala Georgeu Clooneyju 9 minuta, predviđaju mu Oscara’, ‘Emma Stone je ispraćena ovacijama koje su trajale 6 minuta, u novom Lanthimosovom filmu je opet oduševila’, ‘Premijera tog-i-tog filma izazvala je stojeći aplauz od 12 minuta’, varijacije su medijskih reporta s festivalskih premijera filmova ‘Bugonia’, ‘Jay Kelly’, inih Mostra premijera, uz nabildane zapanjujuće rečenice kako su zvijezde zasjale i kako su djela dirnula srca publike do ekstaze. Bravo. A filmski svijet je dobio svoj novi pečatirani način mjerenja vrijednosti umjetnosti – minutažu stajanja i pljeska. 

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by META AI erased 188k @werall_inthistogether mental health support (@theimmersivepodcast)

Štoperica spremna? 3-2-1-, klik. Ajmo. 

 

Postoji, doduše, sitan, mikro, jedva primjetan problem s tom metrikom. 

Plješćemo sami sebi 

Ne plješće se filmovima. Jok. Ne samo filmovima. Ne samo odličnosti. Ne samo remek djelima. Ne. Plješće se trenutku. Plješće se sebi. Plješće se prisutnosti. Plješće se. Pljeskanju se plješće. Dlanovi se čuvaju, ne bride. Plješće se. Jednako kao kad se ljubi u obraz, znate onaj poljubac bez dodira usana zapravo, samo prislanjanja obraza uz obraz pa odašiljanje air kissesa i zračnih pusa negdje vrlo posred i usput obraza. E, taj pljesak. I to višeminutno stajanje. Come on, people, stand the fuq up. Let`s go. Možemo mi to. Na bis. 

Blazirana festivalska publika, koja je, da se ne lažemo, jednako tamo da bude viđena koliko i da vidi nova djela, svako stajanje doživljava kao priliku i za vlastiti mali high class vrijednosni performans. A performans je ponekad važniji od filma. Osobito kad ga festivalska publika plasira. U vrijeme otkazanih letova, štono bi Brega rekao. 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Ryan Arbilo (@ryanarbilo711)

Dok kamera prelazi preko lica glumica, glumaca, redatelja, pa švenkajući lovi te duboke udisaje i izdisaje pluća, koja se prenose putem društvenih mreža, dok se bilježi koliko su izdržali u toj kolektivnoj aerobici dlanova, film već odavno nije tema. Ne kao njihova premijerna prisutnost.

Nostra 2025. nije iznimka. I ovdje se zbrajalo, računalo, pretvaralo aplauze u decimalne ocjene. Na IMDB-u će ostaviti recenziju ’10/10, bio sam tamo, ljudi su stajali cijelih 11 minuta’, na Letterboxdu isto poduplati broj zvjezdica. I tako smo došetali do PR stunt točke po kojoj filmski kritičar zamjenjuje pedometar za korake dlanova. Ne sjećam se kad se posljednji put ozbiljno govorilo o estetici, montaži, ritmu pripovijedanja, glumi i izvedbama na premijeri, ali smo saznali vrijeme stajanja poslije odjavne špice filma.

Clooney je izdržao sedam minuta stajanja. Stoneova isto. U tom svijetu to je jednako Oscarima.

Ali pljesak nije garancija kvalitete filma.. 

Najapsurdnije u svemu je spoznaja da što je pljesak duži, to film kasnije sve češće pada na testu vremena. Coppolinom se ‘Megapolisu’ podosta dugo pljeskalo, na primjer. O njemu se pričalo također u minutama decibela i trajanju ovacija, a ne u rečenicama analize i promišljanja, to smo saznali kasnije. To da nešto smrdi ili, bolje rečeno, zvuči preglasno prikriva tišinu koja slijedi kad dvorana ostane prazna i film mora dalje sam za sebe.

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Ryan Arbilo (@ryanarbilo711)

Publika 21. stoljeća na festivalskim filmskim premijerama sve manje slavi umjetnost. Ono što slavi je vlastiti status suučesnika događaja. Oni ne plješću samo Clooneyju ni Stone, koliko podjednako plješću sebi koji su tamo. Ustajanje i pljesak je sve više ogledalo redcarpet narcizma. Film je samo povod, brojke su bitne. ‘Pljesak, molim’ je moment bez kojeg bi se društvo moralo suočiti s pitanjem što zapravo vrijedi. A to nikome nije zgodno. Niti je ikoga više briga. Dokle god je minutaže standing ovationsa.

Naslovna fotografija: Screenshot YouTube