Jednog od vodećih nacionalnih umjetničkih fotografa Marka Vrdoljaka hvatali smo između brojnih aktivizama, a upravo pred završetak priprema za izložbu „One su ovdje“ koja će sredinom lipnja biti prvi puta izložena publici u Dubrovniku. Popričali smo o svim bitnim točkama njegova dosadašnje bogate karijere, kao i o budućim planovima.
Ako je pitanje terena promotivnih filmova o Zagrebu i landscape fotografije, Marko Vrdoljak je jedno od prvih imena koje se nameće prateći mapu RH. Odakle iskra za fotografijom i promo videom? Gdje sežu korijeni?
Fotografiju sam otkrio sasvim slučajno, kupivši 2006. godine prvi fotoaparat. Odmah sam bez ikakva znanja počeo bilježiti svjetlost oko sebe i osjećaje bez puno razmišljanja i proučavanja same tehnike. Ljudima oko mene se to što radim počelo sviđati, a nakon što mi je jedan iskusan stariji fotograf rekao da imam izuzetan talent, počeo sam shvaćati da je upravo taj oblik umjetnosti, onaj kojim trebam krenuti. Naravno, to je osnažilo moj ego i gurnulo me u tome smjeru, došli su veliki projekti i nagrade, a u nastavku karijere koja se razvijala u raznim smjerovima, nastavio sam rad na smanjenju ega i pojačavanju osjeta. Ego je polako nestajao, a svjetlosti su postajale sve jasnije. Vjerujem da su korijeni svake umjetnosti, osobna stanja i poimanja umjetnika koji je stvara. Moji korijeni sigurno leže u osjećaju samoće, prolaznosti, zadivljenosti prirodom i njezinom postojanom prolaznošću.
Fotografiju i film ne smatram poslom
Također, nisu rijetke izložbe putem kojih javnost upoznaje tvoje oko, ruku i osjećaj za kadar. Stotine su u pitanju, i to međunarodne – od SAD-a, Kanade, Rusije, Italije, Litve, Poljske, Slovačke, Islanda, Danske, Švedske, Finske, Irske, Ukrajine, Češke, Belgije, Grčke, Vatikana, Latvije, Bugarske, Crne Gore itde. Od svih dosadašnjih, koje su ti najdraže i koje su bile najvažnije za tvoj posao?
Svaka je izložba bitna i ima svoju važnost jer je to mjesto i trenutak izravnog susreta umjetnika i gledatelja gdje se ostvaruje neposredan kontakt, izmjena energija i osluškivanje jeke koju umjetnost koju stvarate proizvodi. Neke od tih izložbi su s aspekta posjećenosti, medijske pokrivenosti, atraktivnosti i ostalih pokazatelja bile više, a neke manje eksponirane, no sve one u zajedničkom kontekstu čine istu energiju kojom se kroz umjetnost obraćate svijetu i na koju svijet na svoj način odgovara. Fotografiju i film ne smatram poslom, nego je to i dalje moja velika strast i izvor energije koja me nadahnjuje, a izložba je prilika da tu energiju podijelim s ljudima koje to zanima.
View this post on Instagram
Danas radim i veliki filmski projekt o povijesti Brijuna sa prekrasnim osobama poput Rade Šerbedžije ili Ljube Zečevića… Brijuni jednostavno i dalje vode ljubav s mojim mislima i ja im uzvraćam. Kreiranje fotografske radionice tamo, bio je logičan slijed događaja
Odakle korijen veze s Brijunima i radom tamo, organiziranjem fotoradionica i objavom monografija?
Brijuni su moja velika ljubav. Prva ljubav se rodila još kada sam kao vojnik – ronioc, boravio i ronio po predivnom podmorju ovog arhipelaga. Sudbina je odredila da se godinama kasnije vratim na to otočje i snimam materijal za prvu monografiju Brijuna. Zatim su došla nova snimanja i foto i video projekti, pa druga monografija i sve ostalo. Danas radim i veliki filmski projekt o povijesti Brijuna sa prekrasnim osobama poput Rade Šerbedžije ili Ljube Zečevića… Brijuni jednostavno i dalje vode ljubav s mojim mislima i ja im uzvraćam. Kreiranje fotografske radionice tamo, bio je logičan slijed događaja. Poželio sam što više te ljepote dijeliti i uz to podučavati fotografiju kroz aspekt osjećanja kadra, snimanja i gledanja svjetlosti. Kreirao sam program i do sada održao 14 radionica u razdoblju od 8 godina.
Jedan od najglasovitijih i javnosti najdostupnijih radova bio e-serijal ‘Nevjerojatna Hrvatska’. Neki osvrt na taj projekt…
‘Nevjerojatna Hrvatska’ jedna je od četiri izložbe koje u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova obilaze svijet i prikazuju ljepote naše zemlje na najvišoj razini komunikacije, onoj diplomatskoj. Zahvaljujući tako visokoj razini organizacije, izložbe su postavljane na nevjerojatnim lokacijama – od muzeja, galerija, kulturnih centara i veleposlanstava do čuvenih papinskih salezijanskih knjižnica ili parlamenata država svijeta. Na otvaranjima tih izložbi često se pojavljuju uglednici iz pojedine zemlje, političari i umjetnici te mislim da je upravo fotografski prikaz vrlo plodna osnova za promociju naše zemlje i daljnje razvijanje prijateljstava i zajedništava.
Kakvo je iskustvo s organiziranjem radionica i puteva izvan Hrvatske? Toskana? Tajland? Još po svijetu?
Budući da sam kroz svoj rad i izložbe stekao uistinu širok krug poznanstava i samim time povjerenja ljudi koji me prate, u moj rad i organizaciju, odlučio sam, kroz upravo takva putovanja širiti mjesta na kojima se mogu s ljudima družiti, putovati i dijeliti znanja o fotografiji, ali i drugim spoznajama koje sam stekao po svijetu. Tajland je jedno predivno putovanje koje organiziram gotovo svake godine za malu skupinu zainteresiranih i kroz koje upoznajemo sve ljepote i šarolikost ovog divnog budističkog svijeta. Toskanu ne treba posebno opisivati kao niti moju fascinaciju istom jer je poznato da je upravo Toskana jedna od najljepših svjetskih foto destinacija s krajolicima iz bajke i mašte. U pripremi imam i neke druge destinacije, no korona je malo sve usporila, ali ne damo se…
Galzba kao izvor fotografije
Tko su ljudi koji su ti bili uzori po pitanju rada na razvoju fotografije i kako si se odlučio za specijaliziranje u baš tim oblicima fotografije?
Zvučat će možda previše samouvjereno, no uistinu nisam imao uzore u fotografiji niti posebno pratim nečiji rad ne zato što nema vrhunskih fotografa – ima ih itekako, posebno u Hrvatskoj, već zato što mi je za inspiraciju dovoljno smiriti se, otvoriti oči i pustiti svjetlost da me vodi do kadra. Izričaj Ive Pervana svakako je u mojim počecima bio nešto što me je natjeralo da razmišljam i komponiram kadar jer mislim da je on jedan od naših najvećih fotografa atmosfera i izuzetno ga cijenim. Izvor svoje fotografije uvijek bazno nalazim u glazbi i koliko god to čudno zvučalo, ali kad čujem glazbu – vidim boje i svjetlosti, a kada gledam prizore koje snimam, čujem glazbu.
Svaka je žena predivna i mislim da svaka žena želi biti na lijep način prikazana – kroz pjesmu, poeziju ili sliku te fotografiju. Ako se s poštovanjem i ljubavlju pristupa cvijetu, on se sigurno otvara i daje med
View this post on Instagram
U jednom razdoblju bavio si se i ženskim aktom. Koliko je sramežljivost prisutna pri modelima s obzirom na podosta često konzervativno podneblje i mentalitet?
Žena i ženstvenost su za mene i dalje enigme i područje istraživanja, kako u projektu snimanja stotina aktova koje sam objavio u knjizi upravo o ljepoti žene i njezinog tijela i osjećaja, tako i u najnovijem projektu ‘One su ovdje’ koji je upravo završen s velikim slikarom Dimitrijem Popovićem. Kada samo počinjao snimati aktove, mislio sam da će upravo sramežljivost biti kočnica na razvoju projekta, no pokazalo mi se upravo suprotno. Svaka je žena predivna i mislim da zapravo svaka žena želi biti na lijep način prikazana – kroz pjesmu, poeziju ili sliku te fotografiju. Ako se s poštovanjem i ljubavlju pristupa cvijetu, on se sigurno otvara i daje med. To je bazna postavka u funkcioniranju prirode i na taj način se gradi povjerenje između modela i fotografa.
A koliki je voajerizam domaćeg gledatelja za formom umjetničke fotografije?
Umjetnička fotografije je tu da da okvir za razmišljanje izvan okvira. Ona nije tu da bilježi i daje dokument, da zapiše i potvrdi vrijeme. Ona je tu da pomakne svjesnost o trenutku i da iscrta neke obrise vremena i prostora koji nam promiču u svakodnevnici i ne gledanju svijeta u kojem postojimo. Ne dajemo kroz umjetničku fotografiju svijet koji vidiš oko sebe, nego upravo onaj koji ne stižeš ili ne možeš vidjeti. Mislim da i je bit umjetnosti dati ili pokušati dati alternativu stvarnosti, dimenziju nevidljivoga, bljesak neuhvatljivoga.
Uvijek možemo unutar sebe
Koliko je fotografija na tvoj način zapravo i svojevrsni eskapizam od ljudi i suludosti vremena i medija u vrijeme korone?
Korona je za mnoge pošast i negativa. Apokalipsa i uništenje. Mislim da unatoč svim bolima i smrtima koje neminovno dolaze sa bolešću, treba sagledati i vidjeti i ono drugo na što je korona mnoge natjerala, a to je poziv na unutarnje putovanje kakvo se i inače događa kada nas neka bolest paralizira i prikliješti u bolesnički krevet. Ne možemo u Toskanu, ne možemo na more, u prirodu… ne možemo čak u nekim trenucima niti van iz stana ili sobe, ali uvijek možemo unutar sebe… Tu je puno neotkrivenih predjela i krajolika koje sasvim sigurno nismo istražili, a možda niti znali da postoje. Možemo se okrenuti upravo tom svemiru unutar nas samih i ovdje tražiti osnovu, kako za definiciju novog, boljega sebe, tako i za npr. fotografiju kao vid opuštanja, koncentriranja na trenutak, eskapizam od boli i izoliranosti koju svijet upravo emitira.
Koje su sve glavne inspiracije tvog rada mimo ljepota Hrvatske? Što te najintimnije pokreće?
Ljepote su posvuda oko nas samo je potrebno otvoriti oči i sagledati ih. Moja pokretačka snaga je, uvijek i temeljno, upravo zabilježiti tu ljepotu, Veliku Ljepotu koju vidim… u djevojci na ulici, u klincu koji mulja prstima po blatu, u ptici koja čisti kljun ili zraci sunca koja miluje krovove grada. Svijet je šarenilo boja i svijetlosti, a moje je da izvučem ono najljepše što mi je u tom trenutku pred očima i taj trenutak podijelim.
Inozemne luke tvog rada i odjeci, koje je razlika rada u financijskom segmentu i baviti se tvojim zanimanjem vani, a kolika kod nas?
Snimao sam dosta po svijetu i iz osobnih poriva i za razne projekte. SAD, Tajland, Bali, Italija… naravno da su inozemni poslovi financijski drugačije valorizirani nego kod nas, no to je samo jedan aspekt koji nije uvijek važan, a neki put je i potpuno nebitan u krajnjem zadovoljstvu učinjenim.
Jedan si od rijetkih fotografa koji su uspjeli od svoje strasti preskočiti hobi razinu i napraviti lukrativno zadovoljavajući moment, tj. osigurati si svom pozivu financijsku stabilnost i neovisnost, što nije malo ne samo u nesigurnim korona vremenima. Koliko je to bio težak proces?
Kada imaš dobar vjetar u leđa i vjeru u ono što radiš, ništa nije teško, a svi padovi i prepreke su dio procesa i odrastanja te sazrijevanja onoga čime se baviš. Mnogo puta je upravo zastoj u radu ili neka poteškoća upravo ono što je stvorilo nešto novu u projektima ili me preusmjerilo u drugom smjeru od početnih zamisli. Svijet se stalno okreće u raznim smjerovima i mislim da je važno shvatiti svoju ulogu u svemu tome košmaru, pogotovo u ovome sada korona prividnom sivilu. No, uvijek iza, da budem populistički korektan, kiše dolazi sunce, iza pad dolazi uspon i iza planine ravnica… u tome kontekstu, gledajući svoj put, karijeru, osobni razvoj ili međuodnose, možemo uočiti uzročno posljedični patern i prepustiti se čudu zvanom život koji imamo.
View this post on Instagram
Možemo se okrenuti upravo tom svemiru unutar nas samih i ovdje tražiti osnovu, kako za definiciju novog, boljega sebe, tako i za npr. fotografiju kao vid opuštanja, koncentriranja na trenutak, eskapizam od boli i izoliranosti koju svijet upravo emitira
Suradnja s Dimitrijem Popovićem
Trenutačno si usred suradnje s Dimitrijem Popovićem. O čemu je riječ, ako smiješ otkriti?
Veliki zajednički projekt renomiranog slikara Dimitrija Popovića i mene, naziva “One su ovdje”, projekt je spajanja fotografske i slikarske umjetnosti u jedinstvenu vizualnu cjelinu koja se sastoji od 21 djela dimenzija 70 x 100 cm, koja tvori izložbu kojom želimo obići Hrvatsku te je nakon toga lansirati u svijet. Projekt govori o ženskoj snazi, ženskim osjećajima i ulozi žene u današnjem svijetu kroz povijesni prikaz i definiciju uloge žena prema biblijskim motivima. Modeli koji su pristali sudjelovati u ovom projektu su istaknute javne osobe Hrvatske te ih u nastavku navodimo abecednim redom: Nina Badrić, Franka Batelić, Maja Bajamić, Mia Begović, Zrinka Cvitešić, Gina Damjanić, Mia Dimšić, Nika Fleiss, Tereza Kesovija, Zdenka Kovačiček, Anđa Marić, Sandra Perković, Alma Prica, Ana Rucner, Severina, Jelena Veljača, Ana Vidović, Alka Vuica, Matija Vuica, Vanda Winter i Tihana Harapin Zalepugin. Navedene žene i djevojke su fotografirane u specifičnim svjetlosnim uvjetima sa točno predefiniranim izrazom lica, mimikom, pogledom i govorom tijela te svaka od njih predstavlja točno određenu žensku ulogu definiranu prema biblijskoj ikonografiji. Nakon fotografiranja i obrade fotografija iste su isprintane na slikarsko platno dimenzija 70 x 100 cm te je na njih umjetnički utjecao gospodin Dimitrije Popović s dodatnim slikarskim intervencijama na svakoj pojedinoj fotografiji sukladno ulozi žene kojom je portret inspiriran. Prvo izlaganje djela iz ovog projekta održat će se u veličanstvenoj galeriji „Sponza“ u Dubrovniku, 16. lipnja, a izložba ostaje otvorena do 28. lipnja 2021. godine.
A drugi planovi vezani za nadu u razdoblje nakon pandemije? Koliko je uopće korona mijenjala migracije ljude u tvom fahu i sektoru te je li se odrazila na tvoje primarno zanimanje?
Planovi su vratiti se putovanjima i snimanjima. Ove godine u planu je Toskana (krajem lipnja) i dva putovanja u Tajland i Kambodžu u studenome. Uz otvorenje izložbe u Dubrovniku, plan je i završiti rad na filmu o povijesti Brijuna, obići Provansu najesen… Osobno nemam osjećaj da je korona puno utjecala na moj rad. Potrebno je samo malo prilagoditi ritam stvaranja i kontemplacije oko istog. Kada smo imali manje mogućnosti za putovanja i organizaciju izložbi, više smo se okretali razmišljanju i smišljanju novih projekata i ideja. Isto je u svemu u životu. Potrebno je vrijeme za rad, ekstazu i uzlet, ali i jednako važno – za mirovanje, tišinu i prizemljenje. Sve je to dio Puta kojim idemo.
Fotografije: privatni album