On je svestrani umjetnik, kolekcionar starih fotografija, ali i specifičan fotograf koji radi fotografije kao da su iz prošlog stoljeća. Roberta Gojevića šira je javnost pobliže upoznala prije četiri godine kada je priredio izložbu fotografija pisaca koji su na ovim prostorima živjeli u 19. stoljeću i to tehnikom mokri kolodijski postupak koja reintepretira izradu fotografija s njezinih početaka.
U povodu otvaranja njegove nove izložbe u ULUPUH-u popričali smo o tome što se promijenilo u njegovu životu, što donosi nova radionica i izložba, zašto je nezadovoljan situacijom u Hrvatskoj i trendovima te gdje je hrvatska fotografija u odnosu na svjetsku…
Od radionice do nove samostalne izložbe u ULUPUH-u
Pričali smo prije nekoliko godina i situacija je bila dijametralno drugačija. Šira zainteresirana javnost za foto majstore upoznala te kroz primjenu rijetke ali estetski vrlo zahvalne foto tehnike primjene ‘mokre ploče kolodija’ koja je postala ‘trademarkom’ uz tvoje ime na RH prostorima. Nitko prije i nitko poslije. Koliko se otada stvari mijenjalo…
Malo toga se promijenilo. Prije su postojale jedna ili dvije osobe koje su osim mene koristile spomenutu tehniku. Nije mi poznato što se s njima dogodilo. Nisam primijetio ni neko novo ime. Vjerojatno nitko nije dovoljno lud da si tako zakomplicira život. U međuvremenu, nakon našeg zadnjeg razgovora, izgubio sam stalni posao što čovjeka mojih godina poprilično izbaci iz takta. Budući da osobe iznad 50 godina najteže pronalaze novi posao odlučio sam moju umjetnost podići na višu razinu. U godinu dana ušao sam u ULUPUH i HZSU te tako postao samostalni umjetnik. Dakako, to mi život nije učinilo jednostavnijim.
Upravo uz to je vezana i aktualna radionica koju radiš tijekom svibnja i lipnja – ‘Fotografija 19. st – mokra ploča kolodija’ uz back up ULPUH-a i Ministarstva kulture RH. Ako možeš malo pobliže o sadržaju iste…
Radionica koju organizira ULUPUH i Atelier Gojević, a financira Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Zagreb, namijenjena je ljubiteljima fotografije, amaterima i profesionalcima, fotografima, kustosima, kolekcionarima…
Svima koji žele doznati više o ranim danima fotografije i njenom razvoju kroz povijest. Onima koji žele dublji uvid u cjelokupan proces ručno izrađene fotografije s konkretnim odgovorima na pitanja o fotografiji prije pojave fotografske industrije. Prošlo je nekoliko radionica i vrlo sam zadovoljan reakcijama polaznika.
Atelier Gojević svojevrsna je alternativa nepostojećem muzeju ili kući fotografije u Hrvatskoj koji svojim radom želi potaknuti zanimanje za hrvatsku fotografsku baštinu i rane fotografske procese korištene u Zagrebu i Hrvatskoj tijekom druge polovice 19. stoljeća. Samim time, polaznici su na radionici vidjeli eksponate i fotografije kakve se ne vide u našim muzejima, posebno ne izbliza.
A uskoro je i izložba. O čemu se radi i koje je teme? Iako si izlagao po cijeloj Hrvatskoj nisi izlagao ni u jednoj zagrebačkoj galeriji. Zašto?
Zagrebačka Galerija ULUPUH-a (Ilica 13/I kat) od 16. do 29. lipnja 2021. predstavlja izložbu ‘Robert Gojević | iLICA’. Riječ je o stotinu LICA (portreta) poznatih i slavnih osoba iz kulturno umjetničkih krugova (i šire). U Zagrebu još nisam izlagao ambrotipije jer sam oduvijek želio da to bude posebna izložba na kojoj ću izložiti staklene originale.
No, nažalost, s obzirom na okolnosti, potrese, situaciju u kulturi, nezainteresiranost prema umjetnosti i svašta nešto, odlučio sam se ipak na kompromis – jer očito stvari ne idu na bolje.
Nema te galerije koja bi mogla ispuniti moje zahtjeve kad su u pitanju originalni unikati. Zbog toga sam fotografije dao ispisati u prirodnoj veličini na aluminijskim pločama. Bit će to vrlo zanimljiva izložba
Jako mi je drago što je galerija ULUPUH u pitanju jer Ilica je, u tom potezu od Trga bana Jelačića do Frankopanske, u 19. stoljeću bila puna fotografskih atelijera koji su prakticirali fotografske procese koje i ja koristim. Naša najpoznatija imena fotografije, 19. i 20. stoljeća djelovala su na tom relativno malom potezu. Zbog toga sam izložbu nazvao iLICA kako bih ukazao kako su se ljudi najviše portretirali upravo u Ilici. Sviđa mi se ta igra riječi uLICA iLICA. Nažalost, ni na jednom pročelju zgrada nećete pronaći spomen ploču nekom fotografu ili atelieru i to je ono što me užasno deprimira.
U svijetu postoji interes za unikatnu ručno izrađenu fotografiju – kod nas ne
Dosad si već ‘n’ puta objašnjavao zainteresiranima principe te arhaične tehnike rukovanja i izrade fotografije, no njena atraktivnost je konstantna i činjenica da se na našim prostorima tom tehnikom nitko ne bavi na toliko posvećen način poput tebe. Koje si likove imao prilike stavljati ispred kamere portretirajući lica tokom godina? Bilo je legendi poput Pere Kvrgića, Đele Hadžiselimovića, Radojke Šverko, Mirka Ilića, etc. Čija su ti lica ostala najdraža i najupečatljivija?
Stvarno sam se svih ovih godina jako trudio popularizirati fotografiju 19. stoljeća. Dokumentirao sam procese i fotografiranja brojnim video uradcima, puno govorio o tome. Imao predavanja i radionice, ali nažalost još nitko se sve ove godine nije javio ozbiljnije zainteresiran za stare procese. To je poprilično neobično jer u cijelom svijetu postoji priličan interes za unikatnu ručno izrađenu fotografiju. Ljudi traže veći umjetnički izazov od digitalne fotografije i photoshopa. Žele povratiti fotografiji dostojanstvo. Kod nas je to sve jedna sasvim druga priča.
Umjesto da nabrajam imena fotografiranih ja bih radije ovdje istaknuo dvije stvari koje se olako zaborave. Današnja tehnologija sasvim drugačije funkcionira pa samim time ljudi ne shvate dimenziju uloženog truda i okolnosti mog fotografiranja. Sva ta poznata lica na fotografiranje došla su u moj kućni atelijer. Nisam ih ja negdje usput fotografirao ili na brzinu, kako to danas već ide. Sve koje sam fotografirao osobno sam pozvao u svoj atelijer i proveo sate i sate u druženju i razgovorima. Nekad 3-4, a ponekad i 5-6 sati. Za jednu fotografiju potrebno mi je oko sat vremena.
I konačno, nikad nisam odmah fotografirao. Tek nakon podužeg razgovora, kave, rakijice i sl. Najčešće sam fotografirao jedan jedini portret. Samo ponekad bi ih bilo dva-tri. No, nikad nisam napravio više sličnih fotografija kako bih izabrao najbolju. Primjerice, kad sam portretirao Radu Šerbedžiju, napravio sam tri portreta ali potpuno različita.
u cijelom svijetu postoji priličan interes za unikatnu ručno izrađenu fotografiju. Ljudi traže veći umjetnički izazov od digitalne fotografije i photoshopa. Žele povratiti fotografiji dostojanstvo. Kod nas je to sasvim druga priča
S obzirom na vrijeme u kojem živimo, korona, post korona, kako se taj period odrazio na tvoj fotografski status i uopće radni elan? Je li bilo situacija kada si mislio odustati od svega i stavit ključ u bravu i reći – evo vam Instagram za foto izložbe?
Moram priznati kako su me gubitak stalnog posla, potres i konačno korona, poprilično izbacili iz takta. No, uložio sam nevjerojatnu količinu energije i elana u rad. Stvarno sam se jako trudio još bolje brendirati svoje ime, učiniti sve kako bih se pozicionirao na umjetničkoj sceni. No, nije se događalo ništa osim rada. Fotografije nisam prodavao jer je za umjetnost pao interes. Onda mi je konačno atrofirala desna ruka zbog kalcifikata u tetivama desnog ramena zbog čega nekoliko mjeseci nisam mogao koristiti ruku. Moram biti iskren, bilo je situacija i to ne samo jedna kad sam htio odustati od svega. No, imam dvoje klinaca i potpuno odustajanje još uvijek nije opcija. Želim poduzeti apsolutno sve što mogu. Želim si pred ogledalom, ako ništa ne uspije, čista obraza reći kako sam poduzeo sve što sam mogao.
U Hrvatskoj ne postoje fotografske galerije, tržište, agenti…
Povremeno bi na svojim društvenim mrežama znao iznijeti nezadovoljstvo situacijom u RH, u smislu nezainteresiranosti za rad. Kakva je situacija sad? Mijenja li se štogod u plus smjeru?
Danas su svi nečim nezadovoljni, takva su vremena. Ja sam dakako najnezadovoljniji statusom umjetnika. Svatko se češe gdje ga svrbi. Može li umjetnički fotograf opstati u Hrvatskoj koja nema muzej ili kuću fotografije? Kako cijeniti moj rad kad se ne cijeni rana fotografska hrvatska baština 19 stoljeća. Ako se ne cijeni fotografija koja je unikatna, ručno izrađena i vrlo rijetka, kako onda cijeniti suvremenu fotografiju. Ne postoje fotografske galerije, tržište, agenti. Umjetnička fotografija u Hrvatskoj je jedna velika iluzija. No, pokazalo se kako mnogo ozbiljnije stvari ne funkcioniraju pa stoga je možda bolje da šutim.
Od svih tvojih dosadašnjih foto radova i perioda u karijeri (BLUR Magazin, razne druge tehnike) s čim si se i kada osjećao najispunjenije, umjetnički najizazvanije?
BLUR magazine imao je golem uspjeh u svijetu. Bio je to najčitaniji hrvatski časopis u svijetu, a koji nisu čitali Hrvati već ljudi svih nacija i krajeva svijeta. Bio je čitan u više od 200 država svijeta. No, klasična priča. Nisam imao podrške, a postao je vremenom prezahtjevan zalogaj za mene samog. Kao i obično, bilo je jako puno savjeta i pametovanja, ali nitko nije htio zavući rukave. Bila je to velika šansa da se Zagreb pojavi kao važna točka na svjetskoj fotografskoj karti. No, svi na domaćem terenu su me ignorirali. I u jednom trenutku jednostavno sam odustao.
Izrada unikatnih ručno izrađenih fotografija za mene je neopisiv izazov. Neovisan sam od industrije i sve što trebam napravim vlastitim rukama. Moćan je to osjećaj koji veseli i ispunjava. Ponekad mi je teško zamisliti veličinu grada Zagreba i sjetiti se kako radim nešto što nitko drugi ne radi. Onda to proširim na Hrvatsku i osjećaj je poseban. Što mogu kad volim biti drugačiji.
Lani si uz Međunarodni dan Downovog sindroma radio projekt ‘Up For Down’. Koliko te društveni angažmani i statementi tog tipa ispune, a koliko iscrpe ako na kraju rezultat ne bude onoliko publiciran i praćen poput recimo aktualnih pressica na linijama Milanović-Plenković ili Tomašević-Škoro? U smislu, valorizira li se u RH rad tuđih ruku, oka, pokret u bilo kojem smjeru ako nisi član kružooka, političkih opcija, raznih metoda drukanja i gurkanja?
Bio je to vrlo zahtjevan i težak projekt. U svom domu sam ugostio dvadesetak osoba s down sindromom. Bio je veliki izazov fotografirati ih procesom mokre ploče kolodija. To još nitko u svijetu nije napravio. Bio sam vrlo sretan što sam ih sve ugostio, upoznao i riješio neke svoje nejasnoće i predrasude u vezi njih. Puno sam očekivao od tog projekta. Dogovorili smo izložbu, ispisali velike formate fotografija, dizajnirao sam katalog koji smo otisnuli, dogovorili mnoga gostovanja na izložbi, medije, sve živo i onda dan prije izložbe bio je lockdown. Od svega smo morali odustati. Strašno je to, nemam riječi. Odjednom više nismo bili zanimljivi. Ubrzo se na sve zaboravilo. Nakon godinu dana opet nije išlo kako sam se nadao. Izložba po drugi put nije održana. Komunikacija je očito oslabila i stvari su se počele rasipati. Htio bih napomenuti kako je sav taj projekt bio humanitarnog karaktera u koji sam jako puno uložio, no unatoč dobrim namjerama – kad je umjetnost u Hrvata u pitanju – to jednostavno nije dovoljno. Premali sam igrač. Nema skandala.
Što se mene osobno tiče, prezentacija tog projekta za mene je gotova. Više me ne zanima. No, bez obzira na sve, zahvaljujući Dawnićima osjećam se vrlo ispunjeno i sretno. Važno je da sam ih upoznao, družio se s njima, da su oni imali priliku biti u atelieru i vidjeti čudesan magični postupak nastajanja fotografija u tamnoj komori. To su bile neprocjenjive reakcije i neopisivo iskustvo.
Nadam se da će jednog dana doći vrijeme kad će ljudi jasno uočiti razliku između industrijske i ručno izrađene fotografije. Nadam se kako će svi lovaši shvatiti da uz namještaj bezobrazno skupih dizajnera nije baš fora objesiti fotografije kupljene u Ikei
A međunarodni Robert Gojević? U Lenscratchu je početkom godine uz kuratorstvo Draženke Jalčić Ernečić iz koprivničkog muzeja skrenuta pozornost i fokus na tvoj rad. Koliko je daleko moment otkrivanja tvog rada na globalnom nivou?
Moguće je malo zasjati na tako snažnom i utjecajnom američkom fotografskom portalu, ali za nešto ozbiljnije potrebno je daleko više. Hrvatski fotografi slabo kotiraju na svjetskoj sceni. Nebitni su, kao uostalom i glazbenici što je čudno jer fotografija nema jezične barijere. Govor fotografije svi razumiju, a tehnologija koju koriste svjetski i hrvatskih fotografi identična je. To nam govori samo jedno. Ukus koji prevladava kod hrvatskih fotografa i glazbenika (te publike) daleko je drugačiji od onog u svijetu.
S druge strane, uvjeti i okolnosti u kojim radim neusporedivo su lošiji od onih u zapadnim zemljama. Iako sam prošle godine u Španjolskoj osvojio jednu važnu nagradu nisam si mogao priuštiti izložbu u Barceloni. Iza hrvatskih fotografa država ne stoji ni na koji način pa se uspjeh pojedinaca lagano istopi.
Koliko je daleko situacija i je li ona u sferi SF-a kada možeš reći, živim od prihoda od svog fotografskog rada i na ovim terenima je moj mali obrt i zanat dovoljno cijenjen i valoriziran da mogu od toga pečatirati život…
Teško je valorizirati nešto čega ima previše. Lijepi oblutak zanimljiv je na pješčanoj, ali nevidljiv na šljunčanoj plaži. Fotografije ima daleko više nego li ih stignemo pregledati. Ne uspijevamo čak ni odvojiti dobre od loših. Prekratko se zadržavamo na njima, samo ih brzo listamo na pametnim telefonima i brzo zaboravljamo.
Nastojao sam se jako udaljiti od hiperprodukcije i nadam se da ću vremenom uspjeti zainteresirati ljude koji traže nešto više i posebno. Uporan sam u educiranju i ne odustajem. Nadam se da će jednog dana doći vrijeme kad će ljudi jasno uočiti razliku između industrijske i ručno izrađene fotografije. Nadam se kako će svi lovaši shvatiti da uz namještaj bezobrazno skupih dizajnera nije baš fora objesiti fotografije kupljene u Ikei. U stanove i kuće s karakterom idu i fotografije s karakterom, a nijedna fotografija nije tako posebna poput srebrne na staklu.