Kritika filma by Anđelo Jurkas: Balkanika: Tamna strana – Hercegovački ‘Južni vetar’

Balkanika: Tamna strana braće Mamuza film je koji ne traži odobrenje, već jednostavno postoji. Nastao u Livnu, bez kune HAVC-ovih sredstava, bez podrške HTV-a, bez ijednog imena s akademskim titulama iz filmskog miljea osim u glumačkim rolama (Slaven Knezović, Ana Uršula Najev, Jagoda Kumrić, Goran Grgić, Vanessa Radman, …). Nastavak relativno popularne lokalne serije dolazi kao čista suprotnost onome što danas prolazi kroz filtere hrvatske institucionalne kinematografije. To je film iz naroda, za narod, snimljen instinktom umjesto diplomom, ambicijom, strašću, željom i voljom umjesto fondom i sirovom strašću, umjesto poliranih estetika.

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by BALKANIKA (@official_balkanika)

Film koji estetske uzore vidi u srpskom ‘Južnom vetru’, krimi akciću na balkanski način. Priča, mračnija i ambicioznija od serijskog predloška, odvija se u poznatom hercegovačkom krajoliku, ali ovaj put više nema mjesta za humor i lakrdiju. Umjesto smijeha nudi znoj, prašinu, hladnoću metala i mračne poglede. Likovi koje susrećemo nisu fikcija već produkt lokalnih frustracija, nepravdi, tišine i prešućenih grijeha. Scenarij pletu oko kriminalne mreže, ali u srži je to film o identitetu bez budućnosti, o muškarcima koji su odrasli bez prilike da odrastu i ženama koje nestaju iz priče jer im nitko ne daje pravo na riječ.

Film u kojem svaka ‘greška’ ima svoje pokriće

Režija je brutalno iskrena. Kamera se ne skriva, ne stidi se amaterskih ruku autora koje je vode, a DOP mladi Hrvoje Bazina jedna je od produkcijski najsvjetlijih točaka filma. I upravo zbog toga prizori jurnjava djeluju stvarnije od mnogih ‘profi’ hrvatskih filmova. Iz pozicije hrvackih filmskih profića lako ćete čuti kako u Balkanici ‘svaki kadar ima grešku’, ali svaka ta greška ima dušu. 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Hrvoje Bazina, ASBH | DP (@hrvoje_bazina)

U jednom od promotivno i dramaturški nepotrebnih ali PR-ovski najupečatljivijih trenutaka, pojavljuje se i automoto kontroverzni poduzetnik Mate Rimac, u cameo ulozi koja bi mogla proći kao čudan eksces, no zapravo savršeno funkcionira u kontekstu filma, u govoru o svojim automobilima. Glumački amater i naturščik Rimac istovremeno daje nadu i podsjeća na provaliju između njegovog svijeta i ovog u kojem se radnja filma odvija. Njegova hvalospjevna samopromocija električnih bolida djeluje gotovo nadrealno naspram blatnjavih puteva i zapuštenih skladišta kroz koja se kreću protagonisti, ali baš zato ostaje zapamćena – kao svojevrsni nehotično hotimični i oksimoronski komični udarac stvarnosti.

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by CineStarCinemas_BiH (@cinestarcinemas_bih)

Neispeglano, lokalno, stvarno

Glumački ansambl čine lica iz kraja, ljudi koji se ne trude glumiti, već jednostavno žive pred kamerom, uz predvodnika Luku Mamuzu (scenarist filma). Njihova nesavršenost je upravo ono što daje autentičnost filmu, nema fraziranja, nema školski uvježbanih pogleda, samo instinkt, iskustvo i iskrenost. Doduše, i dijalozi na engleskom zvuče naglascima sve samo ne engleski niti autentično, ali pobogu amerikanci snimaju filmove o Rusima u kojima Rusi pričaju engleski ruskim naglaskom, pa ako ste mogli posisati taj koncept, sigurno vam livnjanski i hercegovački engleski neće parati uho toliko da odvlači pažnju od dramaturgije dvoipolsatnog filma. Zvuk je škripav, dijalozi ponekad nerazumljivi, no to nije problem već pečat filma. Sve što se vidi i čuje djeluje kao da je izraslo iz asfalta Livna, a ne iz studija.

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by BALKANIKA (@official_balkanika)

Balkanika: Tamna strana nije film koji će osvojiti Pulicu. Niti je film koji će ući u kataloge međunarodnih festivala u Cannesu ili Berlinu, osim ako se traži primjer alternativne gerilske produkcije. Ponajmanje je film koji će zadovoljiti zlurade i neprofesionalne doajene hrvatske filmske kritike poput Jurice Pavičića i sličnih ‘kužera’ koji će namjerno isticati amaterizam Mamuza kao pogrdnu stavku s institucionalnih visina i pozicija razumljivatelja filma i onoga što bi on trebao biti, ali je film koji u svojim greškama nosi više autentičnosti od većine recentnih hrvatskih filmova. 

‘Balkanika’ je važnija nego što mislimo 

Dolazeći iz narodne potrebe za pričanjem, iz čiste volje da se nešto stvori unatoč poduzetničkom indie gerilizmu, zaslužuje da se o njemu govori. Voljeli ga ili ne, svidio vam se ili ne, ako istinski volite domaći film i želite mu dobro, pače, bolje, vaša je gotovo dužnost podržati bilo kakve produkcijske nakane i poduhvate ovog tipa. Ne samo s profesionalne, već i moralne strane iz pozicije respekta prema ljudima koji odbiju kao model poslovanja prihvatiti visenje s državne insituticionalne sise u kojoj prijatelji iz umjetničkih vijeća svojim prijateljima dodjeljuju nekad milijune kuna, danas stotine tisuća Eura, kako bi u kinima ostvarili rezultat isti koji će imati i braća Mamuza. Par tisuća ili koji desetak tisuća gledatelja. 

Braća Mamuza nisu studirali film, ali ga žive i snimaju na svoj način, najbolje kako trenutno umiju i mogu. I ako postoji budućnost za stvaranje balkansko – hrvatskog akcijskog filma izvan institucionalnog miljea, ona s pravom nosi njihova imena i ritam njihovih kadrova. Ma koliko oni povremeno zalaze u područja ‘Krim Teama 2’.