Oscarovac Guillermo del Toro napokon je dočekao svoj dugogodišnji san i pretočio Mary Shellyičin, literarni kult Frankensteina, u film koji nadilazi žanr i redefinira pojam gotičkog spektakla u nešto što postaje poetska, estetski raskošna i emotivno razoružavajuća reinterpretacija Mary Shelley – ujedno i jedno od njegovih najzrelijih i najintimnijih ostvarenja. Njegova povijesna gotika nije klasična horor priča o čudovištu, koliko estetska, kostimirana i kontemplativna meditacija o stvaranju, krivnji, očinstvu i samome činu umjetnosti kojom Del Toro istodobno promatra znanstvenika kao božanskog kreatora i kao izgubljenog umjetnika koji ne zna što činiti s vlastitim djelom. Otprilike na tragu onoga što je motivski razvalio Lanthimos s Poor Things, a Eggers kontemplirao Nosferatuom, koji su opet vizualno estetski i korijenski povlačili od Coppolinog čitanja Bram Stockerova Drakule, ili Neil Jordanovog Intervjua s vampirom.
View this post on Instagram
Empatija umjesto užasa
Film prati dr. Victora Frankensteina čija opsesija oživljavanjem mrtvog tkiva postaje metafora za ljudsku potrebu da se igra Boga, dok stvorenje postaje ogledalom njegovih pogrešaka i savršenstva. Vizualno, detaljno dostiže razinu barokne perfekcije po kojoj mu svaka scena izgleda kao ulje na platnu, svjetlo se razlijeva poput krvi po zidovima laboratorija, a arhitektura podsjeća na san između ekspresionizma i viktorijanskog romantičnog užasa. U zvučnom pejzažu glazba Alexandrea Desplata diše poput zasebnog protagonista, istovremeno nježno, melankolično i monumentalno, noseći film između tragedije i spasenja. Scenarij zadržava jezgru Shelleyjine moralne dileme, ali Del Toro u nju upisuje vlastite opsesije, prvenstveno ružnoću kao oblik estetski dokučive istine, čudovište kao simbol čiste emocije i smrt kao najplemenitiji izraz ljubavi. Frankenstein u njegovoj verziji nije film o užasu, nego o empatiji, o tome što znači biti stvoren i napušten, a ipak željeti voljeti.
U tom smislu, Del Toro je učinio ono što mnogi nisu uspjeli – vratio je dostojanstvo jednoj od najčešće eksploatiranih priča zapadne kulture. Estetski i školski precizan, dramaturški uravnotežen i potresan, dvoipolsatni epitaf čitavom žanru i ljubavno pismo samom činu stvaranja filmu, životu i čudovištu koje nosimo u sebi.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube