U vremenu kad su parodije gotovo izumrla filmska vrsta, kad humor sve češće ide linijom političke korektnosti i sofisticiranih referenci, pojavio se reboot koji pokušava oživjeti duh jednog od najpoznatijih parodijskih serijala svih vremena – Goli pištolj. I to s ni manje ni više nego Liamom Neesonom u ulozi legendarnog poručnika Drebina, točnije, njegova sina – Franka Drebina Jr.-a.
Već sama ideja da se Neeson, poznat po ulogama osvetničkih alfa muškaraca iz trilera, uhvati ukoštac s krajnje glupim forama i vizualnim gegovima, zvuči kao neslana šala i na trenutke to zaista i jest. Ali ne na dobar način.
Režiju potpisuje Akiva Schaffer, član komičarske skupine The Lonely Island i redatelj uspješne glazbene parodije Popstar: Never Stop Never Stopping. Imao je temelje, podršku (među producentima je i Seth MacFarlane), pa čak i nostalgiju na svojoj strani. Ipak, ono što fali ovom rebootu je upravo ono što je original činilo nezaboravnim: bezazleni duh, nevina glupost i intuitivni tempo gegova.
Film je prepun gegova, vizualnih i verbalnih, no većina njih kao da je prošla kroz stroj za reciklažu šala: od šetnje sa štakama koje se same pokrenu, do eksplozija izazvanih slučajnim zamahom rukom. Problem nije u tome što su te fore stare, problem je što su osjetno isforsirane. Humor pokušava biti toliko glasan, da guši vlastiti ritam.
Ni dobro snalaženje Pamele Anderson ne spašava stvar
Liam Neeson daje sve od sebe. Njegov deadpan nastup može u teoriji funkcionirati – to je ono što je Leslie Nielsen radio bolje od svih. Ali Neesonova ozbiljnost nema onu nenamjernu glupost koju je Nielsen instinktivno odašiljao. Ovdje sve djeluje kao namjera. I upravo zato nije smiješno. Pamela Anderson s druge strane očekivano priglupo dobro pliva u svijetu parodije. Njena uloga Drebinove ljubavi osigurava nekoliko najsvježijih trenutaka filma, uključujući apsurdnu fondue scenu i glazbeni interludij. No, ni ona ne može spasiti film kad ton nije ujednačen.
Reboot se trudi replicirati sve prepoznatljive točke originala: neugodna press konferencija, eksplozivni auto kojeg nitko ne vozi, pogrešne identifikacije zlikovaca. Ali u tom trudu gubi ono najbitnije, šarm. Parodija ne može živjeti samo od referenci i štoseva, mora imati bar nehotičnu unutarnju logiku apsurda. Ovdje se ta logika svako malo raspada. Umjesto temeljite rekonstrukcije žanra ili inovacije, film se zadovoljava time da bude hrpa fora natrpanih jedna na drugu. Nema poante, nema luka, nema iznenađenja. A najgore – nema dovoljno smijeha da opravda vlastitu konfuziju.
Dobrodošli u doba ozbiljnog snižavanja kriterija
Iako je publika podijeljena, nekritični kritičari su iznenađujuće blagi. Mnogi navode da je film ‘zabavno glup’, ‘nostalgičan’ i ‘točno ono što očekujemo’. No to je simptom problema, očekivanja su toliko snižena da se i najprosječnija komedija dočekuje kao spas žanra. Ako je kriterij da se publika nasmije triput u 85 minuta, onda je i ovaj film ‘uspješan’. Ali, Goli pištolj (2025) nije ‘parodija godine’. Nije čak ni izrazito dobra parodija, već korektna glupost za ljubitelje glupastih filmova, koja se oslanja na nostalgičnu privlačnost bez da ponudi išta originalno. Svi koji očekuju ponovno oživljavanje genijalnosti ZAZ-trilogije (Zucker-Abrahams-Zucker) ostat će razočarani. S druge strane, ako se traži 90 minuta neobaveznog isključivanja mozga, bez velikih očekivanja film to isporučuje.
Goli pištolj (2025) je kao hamburger iz mikrovalne: svi znaju da nije pravi, svi znaju da će im poslije biti malo zlo, ali neki će ga ipak pojesti jer je bio na akciji. Za fanove originala je probavljivo, za one koji uživaju u glupim gegovima i Neesonu koji sapliće vlastitu ozbiljnost, sasvim dovoljno. Dobrodošli u doba ozbiljnog snižavanja kriterija. Čak i u parodijama.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
