Ako je originalni Znam što si radila prošlog ljeta (1997.) bio izravan komercijalni odgovor na Vrisak i uzjahao val teen slashera kasnih ’90-ih bez prevelike autorske ambicije, remake iz 2025. nije ništa drugo do zrcalni proizvod vremena u kojem je nostalgija postala biznis model, a post-ironično poigravanje žanrovskim formama pravilo, ne iznimka.
JK Robinson, redateljica s pozadinom u glazbenim spotovima i motanja u nekoliko rom komova i blockbustera, dobila je produkcijski zeleno svjetlo na ‘ideju’. Remake formalno uspijeva unijeti estetski šminkerski sjaj u inače zamoran narativ koji ni na trenutak ne pokušava opravdati vlastito postojanje. Ono što je u 1997. možda još imalo draž generacijskog horor eskapizma, u 2025. izgleda kao TikTok generacijski cosplay klasične krivnje bez prave emocionalne rezonance.
View this post on Instagram
I prijeteće poruke su se digitalizirale
Radnja ponovno prati grupicu post tinejdžera (ovaj put transkulturno, s dodatkom queer podzapleta i komentara o online cancel kulturi) koji, nakon fatalne nesreće skrivene na društvenim mrežama postaju mete misterioznog osvetnika, the stalkera. Lokacije su zamijenjene. Ribarsko mjestašce iz originala sada je hiperestetizirani obalni gradić pun neon svjetala i dron snimki, ali narativne koordinate ostaju iste: krivnja, prijetnje i ubojstva. No, ovog puta ‘znam što si radila‘ više nije samo prijeteći anonimni rukopis na papiriću – nego AR poruka, deepfake video i instastory ghosting. Nažalost, taj digitalni update ne dodaje ništa inovativno jer psihološka napetost ostaje površna, a prijetnje gube na težini čim postanu vizualno sterilne i memeovski ironizirane.
View this post on Instagram
Glumačka postava okuplja novu generaciju TikTok-Instagram lica i pokušava ih učiniti emotivno dostupnima, no s plitkim dijalozima i forsiranim ‘traumama generacije Z’ – pokušaji karakterne dubine tonu u banalnost. Madelin Cline kao bazna plavuša djela pokazuje nešto više autentičnosti od ostalih, no njezina protagonistica ostaje lik bez identiteta, definirana isključivo traumom i vizualnom prezentnošću. Najveći emocionalni payoff (ironijski ili ne) dolazi u trenutku kada se pojavljuju Jennifer Love Hewitt i Freddie Prinze Jr. kao roditelji jedne od žrtava. No njihovi cameo nastupi više su autoironični klimoglav publici, nego istinski narativni doprinos.
Svega je previše, ali straha – nimalo
Robinsonin režijski pristup oslanja se na spektakl više nego atmosferu. Kadriranje i osvjetljenje podsjećaju na seriju Euphoria više nego na ‘klasične horore, pa makar i eksploatacijskih 90-ih. Sve je ‘previše’: previše filtera, previše usporenih snimki, previše zvučnih signala koji označavaju napetost. Dok originalni film iz 1997. makar pokušava izgraditi paranoju, ovdje se sve prelama kroz ironiju i vizualni eskapizam, što hororu oduzima osjećaj realne prijetnje. Ubojstva su brutalnija, krvavija, ali ne i strašnija jer u svijetu u kojem je nasilje estetski kodirano, strah je samo još jedan efekat.
Znam što si radila prošlog ljeta (2025) pokušava dati na važnosti temama poput odgovornosti u digitalnom dobu, cyberbullyinga i trivijalizacije trauma, no sve ostaje na razini memova i replika. Ništa nije do kraja razrađeno, sve je sekundarno stilu, ne sadržaju. Pokušaj da se klasični ‘krivnja i kazna’ narativ prenese u novo doba podbacuje, jer film ne uspijeva uvesti nove moralne dileme. Nema refleksije, nema transformacije, samo ponavljanje matrice s nešto boljim kamerama i lošijim dijalozima. U moru remakeova, rebootova i nostalgičnih rekontekstualizacija, Znam što si radila prošlog ljeta (2025.) nije najgori, ali je definitivno među najnepotrebnijima. Ne uspijeva biti ni iskren trash, ni pametna reinterpretacija. Umjesto da redefinira žanr za novu publiku, film ostaje tek marketinška meta za sve koji ‘znaju što su gledali prošlog ljeta’. I one koji govore ‘Ako ne znaš šta je bilo’.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube