Lik i pojava kategorije, konstitucije, radne etike i glumačkog kapaciteta koji dostaje titule hrvatskog Branda. Željko Vukmirica bio je, mimo profesionalca posvećenog totalnoj glumi, i obiteljski lik, suprug sutkinje Melani, otac glumice Jelene i sportskog menadžera Vukmila.
Vuk je rođen u Zagrebu 1953. a diplomirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1976., nakon čega postaje član Teatra ITD i suosnivač kazališne radionice Pozdravi (Greetings) s Ivicom Boban, u to doba poznatom po svome radu u ‘fizičkom kazalištu’ u Moskvi. Predstavi je i jednoj od izvedbi svojedobno nazočio i sam Eugene Ionesco.
Vuk je od glumačkih startova njegovao pristup glumi karakterističan za liniju omiljenih glumaca od Al Pacina do Roberta De Nira. I premda je kroz cijelu karijeru bio više predan teatru, Vuk je bio više nego filmski zahvalan karakter. Sklon nadrealizmu, larpurlartizmu, propitivanjima glumačkih logika i klasicizma, Željko Vukmirica je glumački hedonizam uvijek gurao preko limita i granica.
Brojke ga nisu štedjele
Kako navode s Kazališta Mala scena: ‘Među brojnim kazališnim komadima u kojima je nastupao u tom razdoblju bili su Ionescovi ‘Pozdravi’, koji su postali kazališna uspješnica u Hrvatskoj te na gostovanjima u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Rusiji i Latinskoj Americi. Nakon godine provedene u Parizu, gdje se usavršavao kod Marija Gonzallesa na Akademiji scenskih umjetnosti, Vukmirica je sudjelovao u radu nekoliko kazališnih radionica nastupajući u predstavama s međunarodno priznatim kazališnim umjetnicima kao što su P. Brooke, E. Barba, J. Grotowsky, J. Lecoque, Theatre du Soleil i Cecilly Berry.
Vrativši se u Zagreb, počeo je predavati na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a zatim utemeljio Glumački studio pri Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu te, nedavno, Glumački laboratorij (Act Lab) u Zagrebu. Bio je i član ansambla Dramskoga kazališta Gavella u Zagrebu, nastupajući u djelima Shakespearea, Čehova, Beumarchaisa, Horwatha, Mullera i Stopparda’. Brojke ga nisu štedjele, premda je poslije ratnih 90-ih djelovao bitno povučenije i izvan interesa i pozicija u medijima i glumačkim krugovima.
Neprikosnoveni majstor monodrama
Pamtljive filmske uloge je preskakao, našao bi se mahom u filmovima outsidera ili bar outsiderskog finala dometa (Libertas, Đuka Begović, Pušča Bistra, Slučajna suputnica, Hamburg Altona, …) surađujući s redateljima Bulajićem, Schmidtom, Šovagovićem, Jurdanom,…). U TV serijama i sapunicama (Larin izbor, Zabranjena ljubav) nema gdje mu se čelo nije orosilo, potom bi mahom u humorističkim serijama ušetavao u kadar zabavljajući se uz noseće role (Bitange i princeze, Zauvijek susjedi, Cimer fraj, Zakon,…).
Statistici u najam, sudjelovao je u proizvodnji više od 200 TV serija i cjelovečernjih filmova. Među njima je zasigurno najvrijednije sporedno ukazanje u zabavnoj komediji ‘Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi’ Toma Stopparda s Richardom Dreyfusom, Garyjem Oldmanom i Timom Rothom. Uz to, bio je i koproducent filma ‘Nausikaja’ Vicka Ruića, hrvatskog kandidata za Oscara 1996.
Polivalentan pisao je i glazbu za kazališnu predstavu ‘Balade Petrice Kerempuha’, a najviše je pamćen i briljirao u monodramama.
Vukmirica je u zagrebačkom Teatru Exit zabavljao u ‘Povijesti moje gluposti’, jednoj od četiri monodrame, koje je sam napisao, režirao i producirao. Dvije je od njih, spomenutu i ‘Mr. Single’ izveo više od tisuću puta.
Premda nikad nije djelovao usamljeno zbog sklonosti suradnjama, Vuk je vrlo često i najveće profesionalne uspjehe potpisao upravo monodramski – krunskoj formi pojedinca i samoće.
Od glumca se po društvenim mrežama opraštaju prijatelji, suradnici i kolege od Mileta Rupčića, Miše Mihočevića i drugih.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
