Paola Lugarić mlada je scenografkinja iz Pule koja osvaja naš umjetnički prostor. Vrijedna je, mlada, marljiva, ambiciozna djevojka koja previše voli oblikovanje prostora i stvaranje magije u kazalištu da bi se ikad odrekla ovog posla. Pripadnica je najmlađe generacije koja polako utire svoj put i pronalazi svoj prostor na našoj umjetničkoj sceni.
S Paolom razgovaramo o životu na dvije adrese, kiparstvu i scenografiji, uspješnim dosadašnjim projektima te izazovima u budućnosti.
Cijelu srednju školu provela sam u dramskom studiju
Završili ste kiparstvo, ali trenutačno se bavite scenografijom. Kako je krenuo Vaš put prema scenografiji?
Veliki utjecaj na odabir profesije scenografa imalo je Istarsko narodno kazalište Pula u kojem smo ja i moj brat odrasli. Cijelu srednju školu provela sam u dramskom studiju koje je donijelo veliko iskustvo javnog nastupa pred publikom, prijatelje za cijeli život s kojim si proveo najljepše trenutke i voditelje dramske Aleksandar Bančića, Marijane Peršić i Andree Gotovine koji su nam bili učitelji i mentori kroz cijeli taj put.
Brat studira glumu na Akademiji u Zagrebu, ja sam se također počela pripremati za prijemni, ali sam instinktivno osjetila da gluma ipak nije moja istinska želja. Upisala sam Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci sa željom da jednog dana opet radim u kazalištu, ali kako bi rekli iza kulisa. Rijeka je tada bila jedina koja je u sklopu Akademije imala kolegij scenografije zahvaljujući profesorici i mentorici Lari Badurini. Tu sam dobila prve temelje promišljanja prostora i primjenjivanja likovnog znanja koje sam stekla kroz srednju primijenjenih umjetnosti u Puli i studirajući kiparstvo na Akademiji.
Kada ste upisali kiparstvo, jeste li imali afinitete prema scenografiji ili je to postupno došlo i prevagnulo?
Upisala sam kiparstvo sa željom primjene znanja o oblikovanju u prostor. Potaknuta velikim entuzijazmom profesorice Lare Badurine istraživala sam prostor kao kiparsku materiju koja je kroz moj diplomski rad zaživjela u jednom rekla bih kolažu ready-made objekta u javnom prostoru galerije, koji je bio tretiran prema principima instalacije i živom skulpturom (tijelo performera Filipa Lugarića). Zanimljivo je bilo i izazovno postaviti takvu live izvedbu, no kroz to sam stekla iskustvo koje je bilo dragocjeno za danji rad koji i dalje pokušavam razrađivati kroz sličnu prizmu.
Život freelancera s koferom u ruci
Živite u Rijeci, ali radite u Zagrebu – kako je biti fleksibilan i putovati, umara li Vas to ili volite nomadski način života?
Tako je, živim u Rijeci. Smatram da je ta okolina grada Rijeke trenutačno za mene najbolja. Vidjet ćemo u budućnosti hoće li me posao potaknuti da se preselim u Zagreb. To je neki dugoročni plan. Trenutačno stoga putujem na projekte u Zagreb, rodnu Pulu i gdje god je potrebno. Za sada sam se nekako privikla na takav života uz veliku podršku koju imam od svog partnera, obitelji i prijatelja koji me uvijek velikodušno prime u svoj dom kad radim u Zagrebu (Teo i Mate hvala! 🙂 S vremenom umara takav način života, ali čini se da ovaj posao kod nas jedino tako možeš profesionalno obavljati. Moglo bi se reći da previše volim ovaj posao da bi mi ova dinamika života smetala.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Radite setove za kazalište i za film, koja je razlika u tim poslovima?
Prije svega se specijaliziram u kazališnoj scenografiji koja mi je bliža i u kojoj imam više iskustva. Općenito kroz kazališnu scenografiju se možeš više izraziti, biti autor, radi se na konceptu i drugačije se čita prostor. Film i televizija se češće zasnivaju na prikazivanju određenog vremenskog razdoblja koji ima svoje zadatosti i od kojih ne možeš odstupati. Naravno da i u filmu ima kreativnog izražavanja i autorstva. Dinamika posla je drugačija, u filmu je potreban puno veći tim koji onda dijeli posao i radi kao cjelina, u kazalištu si obično samostalniji, uz pomoć kazališnih radiona i tehnike.
Asistenture kao učenje u praksi
Asistirali ste puno našem scenografu Stefanu Katunaru i Igoru Vasiljevu, što ste od njih naučili?
Velika je prilika raditi uz ljude koji imaju toliko iskustva na sceni. Meni su asistencije bile ključne za ja bih rekla trening u tom drugom dijelu posla koji nije toliko kreativan, ali zahtijeva da možeš brzo i lako donijeti odluke u trenutku, biti kolegijalan, poštovati kolege i učiti na koji način razgovarati i planirati posao.
Kada radite u kazalištu kao što je HNK Ivan pl. Zajc, Gavella, ZKM vrlo je bitno da držite sve konce u rukama i da se znate obratiti pravoj osobi u pravom trenutku. Prvi puta je najteže dok ne upoznate sve suradnike. Hijerarhija je jako važna i sve ima svoj postupak. Puno je tu posla u pripremi i ono što ljudi nemaju prilike vidjeti. Najbitnija je organizacija, komunikacija i poštovanje koje sam mogla naučiti od starijih kolega s kojima još uvijek surađujem i učim kao asistentica posljednjih 5 godina.
Prostorna metafora
Kako pristupate prostoru i svakom projektu?
Ovisi o prostoru. Ako govorimo o kazališnoj pozornici, znalo se dogoditi da ima jako zahvalnih prostora i onih ne toliko. Važno je moći predvidjeti proporciju i prostorni mizanscen. Sve treba sjesti na svoje mjesto. Ovisno o tome što u suradnji s redateljem odlučimo bitno je doći do zajedničkog jezika i ideje. Preferiram konceptualniji jezik i metaforu. No, često mi se za sada dogodilo da sam stvarala gotovo pa realitet s minimalnim pomacima. Volim istraživati i kroz reference dolaziti do kolaža s kojim autorski tim na čelu s redateljem bude zadovoljan.
Imate li neke preferencije u scenografiji, način rada koji preferirate?
Za sada sam mogu reći prošla i nezavisnu scenu gdje si autor, izrađuješ scenografiju, patiniraš, modeliraš, montiraš i velika kazališta gdje za to sve postoji cijeli tim ljudi velikih profesionalaca. Također, imala sam priliku iskusiti proces izrade i postav scenografije u eksterijeru Teatra Ulysses.
Mogu reći da te nezavisna scena pripremi da budeš apsolutno samostalan i odgovaran za svoj posao koji stvaraš, no privilegija je kada možeš samo nadgledati izradu i svakim danom pratiti proces izrade koji se manifestirala u realnosti. Važno je raditi sve što ti se pruža, pogotovo na početku i tako steći iskustvo u više područja i uvjeta rada. Stekneš samopouzdanje i iskustvo koje te čini bržim i boljim u svom poslu.
Odricanje za strast
Nezavisnim umjetnicima je jako teško, posebice u scenografiji. Mislite li da se mladi često iskorištavaju s idejom da je posao dobra prilika pa da su potplaćeni za svoj rad? Imate li ideje kako stati tome na kraj?
Tržište je malo i ja sam iznimno zahvalna na svim ukazanim prilikama koje dobijem. Na početku, naravno, odradiš neke manje projekte za mali ili nikakav honorar. Puno je rada i odricanja potrebno da uspiješ doći do prilike s kojom se možeš osamostaliti. Ja sam imala sreće što su me moji roditelji mogli financirati i nakon studiranja te sam mogla prihvaćati sve prilike i tako steći iskustvo koje te dovede to samostalnosti. U ovom poslu i kao samostalni umjetnik moraš raditi na dva, tri ili više projekta istovremeno da bi mogao isfinancirati samostalni život.
Velika su to odricanja i sati i sati rada. Treba držati cijenu i tako jedni drugima omogućiti da honorari budu barem dovoljni da uspijemo pokriti osnovne troškove, bez angažmana izvan struke.
Svaki projekt kao prilika za naučiti nešto novo
Operni redatelj Fabrizio Melano je rekao da je Vaša scenografija za njegovu predstavu “Gianni Schicchi” najbolja dosad. Je li Vam drago kad čujete takve komplimente?
Veliko poštovanje imam prema Fabriziju i već sam dobila drugu priliku da surađujem s velikim redateljem koji je cijeli svoj profesionalni život proveo u Metropolitan operi u New Yorku. Zahvalna sam na takvim komplimentima i veseli me vidjeti da je redatelj zadovoljna te da scenografija ispunjava i podupire njegov prostorni plan i mizanscen. Fabrizio je u radu izuzetno pozitivan i daje konkretne i sažete upute s kojima imate prostora razigrati koncept i ideju.
Ima jako puno dragih projekata. Iz svakog nešto novo naučiš. Mogu navesti da sam jako ponosna na svoju zadnju scenografiju i malo prije spomenutu operu “Gianni Schicchi”. Veliki je bio scenografski zalogaj raščlaniti sve elemente i pripremiti tehničke nacrte. Kao i osmisliti cijeli identitet toga prostora i doba koji mi je bio zadan od strane redatelja.
Održivost kao način života
Ne volim potrošiti velik novac na odjeću. Više me veseli kad u second-handu nađem komad od kvalitetnog materijala za jako malo novca. U današnje doba kada se trendovi mijenjaju iz mjeseca u mjesec smatram da jedino takav način kupnje ima smisla. Volim također izmijeniti odjeću s prijateljima i poznanicima. Preferiram casual vintage stil koji kroz second-hand mogu i najbolje složiti.
Ima li scenografija kao disciplina prostora za recikliranje i održivost kao novi trend kojem težimo?
Dosta se, kad ja radim, koristi iznova i rekvizita i kulise koje se prerade ili samo na novo oslikaju. Tako možemo uštedjeti i iskoristiti postojeći inventar, što je u velikim skladištima i potrebno. Nastoji se što više predmetima i dekoru da ti novi život. No, također neke se elemente ne može tako lako prenamijeniti pa stoga ima i dosta otpada u tom sektoru.
Osnovali ste i Fiumicu. Kako je do toga došlo, koji su planovi i želje s tim projektom?
Ideja za Fiumicu se razvila prije godinu dana iz jedne moje potrebe za učenjem nove vještine šivanja na mašini, koju sam odlučila i komercijalno ponuditi putem Instagram prodaje. Nisam u početku mislila da će biti toliko zamijećena, pošto takve gumice već prodaje više malih poduzetnika.
View this post on Instagram
Prednost mog proizvoda jest u tome da su izrađene od ostataka, tj. restlova različitih materijala koje dobijem obitelji i prijatelja. Možemo reći da su skoro pa unikat jer od svake proizvedemo samo nekoliko komada. U tom poslu između proba i ostalih obaveza u kazalištu pomaže mi partner koji je također svestran u tom području i velika podrška. Za sada smo zadovolji u kojem se smjeru brend razvija i uz ostale obaveze trenutačno ne planiramo širiti ponudu.
Naslovna fotografija: Aleksandra Ana Buković