Branka Bešević Gajić, nagrađivana filmska redateljica, studentica treće godine doktorskog studija, svoj doktorat posvećuje filmskoj režiji u digitalnim medijima, gdje radi na doktorskom umjetničkom projektu na temu partnerskog nasilja.
Proslavila se filmom “Lauš” o glumcu Žarku Lauševiću koji kroz prizmu tragičnog trenutka rasvjetljava najcrnje tajne nedavne prošlosti i tragedije jednog zlog vremena. Nakon premijere u beogradskom Sava centru, film je distribuiran u kinima u Hrvatskoj i regiji, te po cijelom cijete, a osvojio je brojne nagrade i priznanja za režiju i umjetnički doprinos.
Pop Cooltura: Vaša kći Milena Radulović
Tijekom pandemija korona virusom Branka je uspjela je dovršiti kratki animirani film “The Corona”, koji je prošao službenu selekciju na međunarodnom SEFF-u. Prikazala je i dokumentarni film “Svjedočanstva” u Mostaru, a ove godine očekujemo premijeru njezinog igranog filma “Milojev dar”, ali i početak snimanja njezina doktorskog filma u hrvatskoj produkciji te rad na seriji s kolegama iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Iako je prezaposlena, uspjeli smo je nakratko zaustaviti u pretrpanom rasporedu i porazgovarati s njom o aktualnom trenutku na regionalnoj umjetničkog sceni, posebice u svjetlu nedavnih događaja vezanih uz javni istup glumice Milene Radulović koja je prijavila bivšeg učitelja glume Miroslava Aleksića da ju je silovao kad je imala 17 godina.
Pozicija žene, glumice, redateljice, filmske djelatnice na Balkanu, osobito nakon slučaja Milene Radulović, žarišna je točka i tema medija i pop kulturnih krugova. Koliko je ona tretirana kao niže biće i u kojim se konkretno to ponašanjima i odnosima vidi u filmskoj industriji?
Smatram da nije tretirana kao niže biće, već da je jedna u nizu maloljetnih žrtava nasilja vrlo lošeg čovjeka. Trauma je još veća jer je bila maloljetna, a on njezin učitelj, i to je doista monstruozan zločin. Uvažavam njezinu hrabrost jer je prva progovorila o tako bolnoj temi. To je vrlo snažna gesta. Nakon otkrivenog slučaja kolegice Milene Radulović, suosjećam sa svim žrtvama. Iznimno osuđujem to što se dogodilo njoj i mnogim drugim djevojčicama, djevojkama… To je tragedija cijelog našeg društva, to je šamar za sve nas, to se dogodilo svima nama i na to treba reagirati najstrože. Svako iz svog kruga djelovanja, kako bi se svijest kod ljudi probudila i kako bismo pomogli svim žrtvama, ali i spriječili nove žrtve.
Važnost podrške kolega
Na globalnoj sceni na početku se pričalo o razlici u honorarima između glumaca i glumica. Aktivizmom nekih od vodećih feministkinja i najvećih globalnih zvijezda, od Charlize Theron do Julie Roberts, honorari su nivelirani, a nakon #metoo pokreta progovorilo se javno o žrtvama producenta Harveyja Winsteina. Kakva je situacija po tom pitanja u našoj regiji?
Filmskim predatorima treba stati na put. Nažalost, ima još Harveyja Winsteina, kako u našoj profesiji, tako i u drugim životnim područjima koji se kriju iza vjere, ugleda, pa čak i onih skroz minornih ljudi iz ruralnih sredina koji ističu na taj način svoj autoritet. Smatram da je to opasan labirint, individua tu teško može doći do izlaza. Gotovo je nemoguće, posebice kada vam se nadređeni postavi autoritativno, oblikuje vas po svom nahođenju i uvjeri da je normalno to što vam radi i sve što vam se događa, da bi vas kasnije dodatno ucjenjivao, a time perfidno manipulirao i dovodio do osjećaja krivice.
Nakon toga nema načina osim da postanemo anestezirani za daljnju borbu, a time nastaju trajne posljedice. Zato je vrlo važna podrška kolega i kada neko istupi u javnost, treba ga podržati. Na taj način se zajedno držimo i borimo za naša prava i vjerujem da možemo uspjeti iako smo na Balkanu. Duboko vjerujem da se možemo izboriti za prava svih žena baš kao što su i globalne zvijezde uspjele u svojoj misiji.
Doživjela sam razne neugodnosti, ali to ne govori o meni, nego o onome koji se koristi takvim primitivizmom. No, poznavajući sebe i svoju ustrajnost, spremna sam se boriti i izložiti slučaj do kraja, nikada ne posustajem
Poslije Milenina svjedočenja pokrenula se lavina u medijima i na društvenim mrežama. S kakvim se sve nemoralnim ponudama glumice, redateljice i općenito žene u filmskoj industriji susreću? Jeste li se i sami susretali s takvim iskustvima ili ste posredno svjedočili pričama kolegica?
Vjerujem da to nije problem samo u našoj branši, većinom je na počinitelju. Može se dogoditi u bilo kojoj drugoj profesiji, tu se nešto vrlo perfidno krije u samom čovjeku koji to čini. Točnije to su neke frustracije koje neki liječe koristeći položaj, gdje isplivava sav primitivizam. Mislim da je problem u tom karakteru čovjeka, gdje samo na taj način mogu doći do cilja. Čini mi se da su i sami svjesni koliko su inferiorni jer nemaju drugih afiniteta. Doživjela sam razne neugodnosti, ali to ne govori o meni, nego o onome koji se koristi takvim primitivizmom.
No, poznavajući sebe i svoju ustrajnost, spremna sam se boriti i izložiti slučaj do kraja, nikada ne posustajem. Jedino vam mogu reći da se treba čuvati ljudi koji vas žele poniziti, vrijeđati jer time prokrčuju put svojim nedjelima i kasnije od njih možete očekivati najgore. Naime, njihova perfidna taktika je da vam prvo unište samopouzdanje da bi vas posle svakako maltretirali.
Zataškivanjem slučaja daje se podrška zlostavljačima
Publika pritom reagira različito. Jedni je podržavaju, drugi pitaju: ‘Zašto je čekala?’, ‘Možda je izazivala?’. Frustrira li spoznaja u kako primitivnom i zadrtom društvu živimo?
Vrlo je primitivno okriviti žrtvu unatoč tome šta je doživjela. Zamislite taj monstruozan način da se ‘usele’ u nečiju dušu i tijelo, zatim je osude i dovedu do još goreg očaja. Pa to je onda visoka psihopatologija, zapravo dodatno poniženje ne samo od strane počinitelja, nego i od strane društva u kome živimo. Treba detaljno pogledati slučaj, treba osuditi počinitelja kao psihopatski tip osobe s unaprijed planiranim zločinom. Činiti tako nešto dok pojedinac još sazrijeva je grozno.
Nevjerojatni su mi oni koji se pitaju što je ona do sada čekala. Javno im kažem da upravo zbog takvih moralnih nakaza s nedostatkom empatije i humanosti žrtve dugo čekaju ili zapravo nikad ne progovore. Ovo nije samo seksualni zločin, nego zlouporaba pedagoškog položaja, ali i položaja moći. To ga čini vrlo specifičnim i opasnim jer nije nužno sličan tipičnim seksualnim napadima koje obično poistovjećujemo sa slučajnim manijacima, jer se to događa pod okriljem institucija. Žrtve nisu ni svjesne da su ih iskorištavali u svim područjima, ali područje dramske umjetnosti posebno je osjetljivo jer su kriteriji u njemu često krajnje proizvoljni. Tako da spoznaja da živimo u zadrtom i primitivnom društvu otežava jer sutra i naša djeca mogu postati žrtve istih zločinaca, i to zato jer okolina osudi, umjesto da podrži žrtvu. Zataškavanjem slučaja i osuđivanjem žrtava tako se daje podrška silovateljima, i to je bolesno.
Trebamo davati prostora ženskim rolama, ali i ženskim autoricama općenito. Jedino tako možda se pozicija žene može poboljšati
Koji je izlaz, odnosno konkretno potrebna akcija da muškarci počnu više poštivati žene?
Potrebno je da se ujedine svi oni koji žele promjene, da se ohrabri javnost, kako bi se apeliralo na društvo, kao i na nadležne institucije koje se zalažu za ženska prava. Potrebno je ne odustati uistinu. Iznimno je važno da svi koji se bavimo javnim poslom progovorimo o tome, ali i kad stvaramo naša djela, bilo bi od velike važnosti kada bismo više radili na ženskim ulogama i položaju žena na Balkanu uopće. Naše žene, mislim na žene s Balkana, bez obzira na naciju, one su heroine našeg stoljeća i mi bismo ih trebali predstavljati u svojim filmovima kao takvima. Trebamo davati prostora ženskim rolama, ali i ženskim autoricama općenito. Jedino tako možda se pozicija žene može poboljšati.
View this post on Instagram
Kakvo je raspoloženje u srpskim medijima vezano za ovaj slučaj?
Dosta dobro za sada. Svaka čast na podršci. Zaista vjerujem da to mnogo znači. Mislim da ovo može potaknuti javnost i definitivno pomoći mnogim drugim žrtvama koje su mislile da su same i da je sramota o tome razgovarati. Nije sramota razgovarati o tome. Bez obzira na to koliko se žrtva osjeća poniženom i obezvrijeđenom, podrška je vrlo važna. Pokreće se novi val i razbijaju se svi mogući tabui, koji su bili prisutni do tada. To je iznimno važno. Naime, time se sve žrtve mogu osloboditi ili barem ublažiti traume jer krivnja je na počinitelju, a buduće potencijalne eventualne žrtve se mogu spasiti. Iznimno je važna podrška. Zbog toga se duboko priklanjam svojoj kolegici Mileni, koja se oglasila i javno progovorila o zločinu, koji je do tada bio tabu-tema za mnoge žrtve.
Zločin ne smije zastarjeti
Kakav se rasplet očekuje?
Iskreno se nadam da će nadležne institucije ozbiljno shvatiti slučaj. Zločin se mora riješiti, ali kazniti. Također bismo trebali razgovarati u javnosti o tome kako prepoznati seksualno nasilje ili bilo koji drugi oblik nasilja i kako se nositi s bolnim iskustvom. Ne smijemo to zanemariti jer tako postajemo sudionici.
Zločin nikada ne smije zastarjeti, pogotovo ne tako bolan kao seksualno zlostavljanje djece, djevojaka, žena i općenito svakog pojedinca. Bez obzira na to koliko su počinitelji moćni, oni moraju odgovarati za zločin koji su učinili. Žrtvama se mora dati puna podrška kako bi se ohrabrile, da kazneno djelo prijave nadležnim institucijama, koje će dalje procesuirati slučaj.
Moramo se držati zajedno i svim predatorima treba se jednom stati na put. Ovdje nije pitanje skandala već zlostavljanje dece, tinejdžera. Ako se ovo ne pretvori u pokret, postat ćemo jedno bolesno društvo
Nešto slično sa žrtvama nasilja i zlostavljanja imali smo tijekom proteklih godina kada se požar preko društvenih mreža od jednog posta glumice i producentice Jelene Veljače s društvenih mreža prenio na ulice i postao pokret. Ima li slučaj Milene Radulović potencijal pretvoriti se u pokret?
Uvažavam sve žrtve koje su se, s teškim potisnutim bolom, same nosile u životu i uprkos svemu nastavile dalje s radom na sebi, čekajući strpljivo svoj trenutak da progovore i time ohrabre i druge žrtve. To je jako teško. Moramo se držati zajedno i svim predatorima treba se jednom stati na put. Ovdje nije pitanje skandala već zlostavljanja djece, tinejdžera. Ako se ovo ne pretvori u pokret, postat ćemo jedno bolesno društvo. U svakoj zemlji Europske Unije ovakav zločin bi bio najstrože kažnjen i nigde se ne bi dovodila u pitanje čast žrtve, nego bi sva osuda bila na počinitelju zločina.
Najstrašnije je što, usprkos strašnom činu, umjesto podrške, žrtve preživljavaju dodatne odmazde od moralnih karakternih nakaza i prinuđene su da svoje krike potiskuju u sebi. To obezvrijeđuje, jer nailazi na osudu poremećenog mentaliteta ljudi, gdje se postavljaju pitanja kojima se žene dovode u inferioran položaj.
View this post on Instagram
Koliko je u našem društvu i na filmskoj i pop kulturnoj sceni prisutna podjela po spolovima te postoji li “tihi rat spolova”?
Nikada se nisam osjećala inferiorno zbog muškaraca jer sam žena redateljica. Naprotiv, imala sam hrabrosti i više nego što sam mogla zamisliti. Bilo je važno odvažiti se i početi ostvarivati svoje ideje. Kad je najteže, ne treba odustajati, nego treba biti još ustrajniji. Trenutačno sam na trećoj godini doktorskog studija umjetnosti, pohađam poslijediplomski studij na najeminentnijoj instituciji umjetničkog obrazovanja u Srbiji; na Univerzitetu umjetnosti u Beogradu. Smatram velikom privilegijom učiti od najeminentnijih emeritus profesora. Znanje je snaga kojom stječete kredibilitet i integritet, pa uspijevate zadržati autoritet u profesiji.
Najvažnije je raditi svoj posao najbolje što možete i rezultat je neizbježan. Velika je sreća kada radite posao koji volite. Stvaranje danas je pravi podvig jer ponekad financijska sredstva mogu biti ograničavajuća, ali nisu presudna. U svaki svoj projekt uložila sam godine života, nadljudsku žrtvu. Bez ljubavi bilo bi nemoguće baviti se umjetnošću jer to nije posao kao bilo koji drugi. To je posao koji je uzvišen i ne radi se samo zbog materijalne dobiti, nego isključivo zbog stvaralačkog porima. No, uz talent je neophodan i stalni rad na sebi.
Hrvatska je zemlja koju jako volim, vezana sam za svoje Vinkovce, ali i Zagreb posebno. Zagreb je moj najdraži dom, to je grad koji me oduvijek prihvaćao, nagrađivao i prepoznavao moja djela.
Zagreb je moj najdraži dom
Običava se reći kako iza svakog uspješnog muškarca stoji… (nećemo nastaviti), ali može li se izokrenuti uzrečica pa okrenuti na to da iza svake uspješne žene stoji suportiv muškarac? Koliko Vaš partner i suprug razumijeva situaciju i podržava Vas u nastojanjima i razvoju karijere?
Ne bih to tako generalizirala jer iza svakog uspjeha stoji puno posla i velika su odricanja. Sve je individualno, u mom slučaju moja karijera ovisi o meni i nitko ne treba stajati iza mene, osim mog iscrpnog rada. Obiteljska podrška je izuzetno važna, ali ih ne smijem opterećivati svojim radom.
Moram naglasiti da baš kad sam pomislila da se nazire kraj nesrećama iz 2020. godine, u Hrvatskoj su se ponovno dogodili potresi, što me je duboko pogodilo i rastužilo. Hrvatska je zemlja koju jako volim, vezana sam za svoje Vinkovce, ali i Zagreb posebno. Zagreb je moj najdraži dom, to je grad koji me oduvijek prihvaćao, nagrađivao i prepoznavao moja djela. Osim toga, boli me svaka elementarna katastrofa pa gdje god se događala, žao mi je svih ljudi koji pate. U kontaktu sam s mojom obitelji u Hrvatskoj, ali i sa mojim kolegama i prijateljima. Živim za taj dan kad ću ih opet zagrliti. Nadam se nakon svih nevolja koje su započele u 2020. da će doći bolja vremena u 2021. godini i da ćemo se unatoč svemu držati još više. Molim se za sve ljude u Hrvatskoj.