Zapošljavanje osoba s invaliditetom je tema o kojoj se premalo govori u medijima i poduzetničkim krugovima, posebno ako uzmemo u obzir situaciju koja se događa u segmentu radno aktivnog stanovništva. O nama svima ovisi kako će se situacija dalje razvijati.
No, što se to događa u ovom trenutku što mi je poprilično zaokupilo pažnju?
Pitanje zapošljavanja osoba s invaliditetom je svojevrsna tabu tema. Zapravo, tabu tema o kojoj se govori. Čak se i provodi…ono što je tabu, to su načini na koje se provodi.
Predrasude o zapošljavanju se mijenjaju kada država ‘daje novac’
Svojedobno sam kroz razgovore pitala mnoge poznanike i prijatelje koji su poduzetnici i potencijalni poslodavci kako oni razmišljaju o osobama s invaliditetom. Većina odgovora je bila: “Oni su u svom svijetu i tamo im je najbolje.”, “Ne mogu se sami o sebi brinuti”, “Nisu sposobni za ovo i ono…”
Iduće moje pitanje bilo je bi li oni sami zaposlili u svojim poduzećima osobe s invaliditetom. Odgovori su u velikom postotku bili ovakvog tipa: “Ne znam baš što bi oni kod mene mogli raditi”, “Nismo mi poduzeće koje ima uvjete za njih”, “Konkurencija bi nas pojela da takve zapošljavamo”, “Prevelik je trošak za poduzeće”, “Zapošljavam samo najbolje, teško da netko tko ima probleme može biti najbolji…“
Drugačija atmosfera se stvorila kada sam spomenula da država sufinancira zapošljavanje osoba s invaliditetom. Zapravo, rekla sam jednostavno – država daje novac da ih zaposliš.
To je najjednostavnije što sam mogla objasniti kako bi svatko razumio. Odjednom su se brojni sjetili da možda postoje načini kako omogućiti zapošljavanje, uz obavezna pitanja: koliko dobijem novaca i koliko ih dugo moram držati. Često nakon takvih razgovora ostajem sjediti s grčem u želudcu i pitanjem jesam li uopće normalnam ja koja vidim potencijal u osobama s invaliditetom na tržištu rada ili je ‘klasičan’ svijet normalan jer to ne vidi.
Najsvjetlija točka je društveno poduzetništvo
Danas se osobe s invaliditetom najčešće zapošljavaju u neprofitnom sektoru, po udrugama i ostalim neprofitnim organizacijama. Svijetle točke su zaštitne i integrativne radionice, iako njih uzimam s dozom opreza jer se često radi o organizacijama čiji su osnivači jedinice regionalne ili lokalne samouprave, i ako posluju na otvorenom tržištu, ako i zaškripi u poslovanju – osnivač im može pomoći da prebrode krizu.
Najsvjetlija točka je društveno poduzetništvo. No, u Hrvatskoj je još uvijek nedovoljno i neravnomjerno razvijeno i u ‘visokim krugovima poduzetništva’ nepoznato. Često ga se miješa s društveno odgovornim poslovanjem
Kako državi ne davati ništa, a ispuniti obvezu?
I sada dolazimo do još nečega…i to je ono što mi je privuklo pažnju. U Hrvatskoj postoje i privatna poduzeća (čisti klasični privatni sektor) koja su uočila kako mogu zaposliti više od 50% osoba s invaliditetom, i tako ući u popis poduzeća s kojima se mogu sklopiti ugovori o poslovnoj suradnji na temelju kojih poduzeća koja ne zapošljavaju osobe s invaliditetom iako su zbog broja zaposlenih po zakonu obvezna to učiniti, te kupiti proizvode ili usluge u iznosu penala koje bi inače plaćali državi.
Pojasniti ću. Primjerice, državi svaki mjesec plaćam 850 kn penala i od toga nemam ništa. Uzmem proizvod od nekoga tko ima više od 50% osoba s invaliditetom zaposlenih u iznosu tih 850 kn i zapravo imam proizvod besplatno… državi ne dajem ništa, obveza je ispunjena.
Zašto mi je to privuklo pažnju? Nekako smatram da je država raznim instrumentima sufinanciranja kao i ovim penalima pokušala potaknuti zapošljavanje osoba s invaliditetom. I drago mi je što postoje poduzeća koja zapošljavaju osobe s invaliditetom, skakala bih od sreće zbog toga! To su velika pozitivna stvar!
Bi li netko zaposlio osobu s invaliditetom da nema sufinanciranih plaća ili doprinosa za te osobe?
Međutim, bi li ti isti poslodavci koji zapošljavaju više od 50% osoba s invaliditetom iste te osobe zaposlili da na taj način ne ulaze u sustav zamjenskih kvota? Bi li netko zaposlio osobu s invaliditetom da nema sufinanciranih plaća ili doprinosa za te osobe? Intuicija mi govori NE! Zapravo, vrišti NEEE!
I to je ono što mi se nimalo ne sviđa. Vjerujem da zasigurno ima poslodavaca koji razmišljaju – super, zaposlit ću ih, država mi to plaća ili bar sufinancira. U doba korona krize, vjerujem i da ima poduzeća kojima su ugovori o zamjenskoj kvoti na neki način očuvali poslovanje. Isto tako, uzmimo u obzir mjere HZZ – a za zapošljavanje osoba s invaliditetom – koliko ljudi nakon isteka mjere ostane raditi na istom radnom mjestu? O napredovanju ću nekom drugom prilikom.
Mislim da to ne pokazuje koliko smo kao društvo napredni jer eto zapošljavamo one koje su drugi odbacili nego koliko smo jadni i nazadni
Tko stvarno daje priliku a tko samo izvlači na legalan način novac iz proračuna
Zanima me kakva bi situacija na tržištu rada nastala kada bi država na pet godina ukinula sve mjere koje postoje u svim sustavima za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom…onda bi možda dobili sliku tko stvarno daje priliku, a tko samo izvlači na legalan način novac iz državnog proračuna. Ovakvo zapošljavanje nije održivo i ne može omogućiti sigurnost osobama s invaliditetom. Možda zato neki i jesu radije na socijalnoj pomoći, nju barem primaju sa određenom dozom sigurnosti, ne dok ne istekne mjera.
Ako kao društvo želimo naprijed, vrijeme je da resetiramo postavke vlastitog razmišljanja i trendova koji prevladaju, uključujući i sektor poduzetništva. Radno aktivno stanovništvo sve više stari, mladi se iseljavaju i ne žele raditi na ugovore na određeno i minimalne plaće od cca 500 eura čitav život – što u Hrvatskoj najčešće dobivaju.
Imamo ogroman potencijal u osobama s invaliditetom, njihovom integracijom u radne procese i okrenimo se stvaranju prilika. Nije poanta uzeti novac državi, nego pomoći drugima da svojim radom pomognu i nama kao društvu i poduzetnicima u njihovim poduzećima. Budimo prema ljudima ljudi… tako se ide u budućnost!
Razmislimo svi zajedno što želimo i u kojem smjeru kao društvo idemo.
________________________________________________________________________
Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi.
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.