Ovogodišnje prigodne poruke povodom Međunarodnog dana plesa koji se posljednjih četrdeset i tri godine diljem svijeta obilježava 29. travnja, na dan rođenje jednog od najvećih plesnih reformatora i začetnika modernog baleta Jeana Georgesa Noverrea, ovoga su puta su ispisali plesač i koreograf Mihail Barišnjikov te baletna pedagoginja i teoretičarka plesa Andreja Jeličić.
Svake godine Međunarodni plesni odbor Svjetskog centra ITI i Plesni odbor Hrvatskog centra ITI izabiru i pozivaju svjetske i domaće zaslužne plesne umjetnike i umjetnice da ispišu prigodnu godišnju poruku s ciljem skretanja pažnje na ovu važnu izvedbenu umjetnosti i njene raznorodne forme i poetike koje svojom univerzalnošću i uključivošću prevladavaju političke, kulturne i etičke prepreke i razlike.
Poruka ovogodišnjeg autora svjetske poruke, plesača i koreografa široj javnosti poznatog i po brojnim filmskim ostvarenjima, Mihaila Barišnjikova glasi:
‘Često se kaže da ples može izraziti neizrecivo. Radost, tuga i očaj postaju vidljivi; otjelovljeni izrazi naše zajedničke krhkosti. Pritom ples može pobuditi empatiju, nadahnuti na dobrotu i potaknuti nas da poželimo liječiti, a ne štetiti.
Pogotovo danas – dok stotine tisuća trpe ratove, podnose politička previranja i dižu glas u
znak prosvjeda protiv nepravde – iskreno promišljanje je važno. Velik je to teret za tijelo, za ples, za umjetnost. No ipak je umjetnost još uvijek najbolji način da oblikujemo ono
neizgovoreno, a za početak se prvo zapitajmo: Gdje je moja istina? Kako odati počast sebi i
zajednici? Kome odgovaram?’.
Hrvatsku plesnu poruku ove je godine ispisala baletna pedagoginja i teoretičarka plesa Andreja Jeličić
‘Ples male djece je čista životna radost. Plesanje nas, velikih, odraslih ljudi također može biti radost. Može biti prepuštanje ritmu tijela i glazbe, buđenje unutarnjeg bića vedrog, mudrog, ponekad senzualnog. Plesom se možemo povezati – uroniti u ritam grupe, ukorijeniti se u zajednici, a možemo i od svega pobjeći, u plesu naći zaborav.
Ples za nas odrasle biva i profesijom. To nam je posao, naporan rad, od njega živimo.
Istražujemo ga i opisujemo, analiziramo i zapisujemo, konstruiramo i dekonstruiramo,
beskrajno vježbamo i usavršavamo. Plesanje je ozbiljna stvar. Njime možemo poučavati i odgajati: za ples, za život. Plesom se može iscjeljivati.
Danas, kada epohalni ples smrti i nasilja, novu, barbarsku Pirihu koreografiraju starci
opsjednuti moći uvlačeći u nju cijele zemlje i narode, i kada nas zaglušno kuckanje milijuna
tipkovnica i teški bruj ‘pametnih’ strojeva sustavno obezumljuju, obezvoljuju i odtjelovljuju – ples (p)ostaje pokret otpora. Plesanje je danas za hrabre.
Plešite. Sami i s drugima. Plešite svjesno i s namjerom, strastveno, kontemplativno, s
ljubavlju. Plešite,’ poručuje Jeličić.
Fotografije: Pexels, HC ITI, Peter Barišnjikov