‘Ne mogu vjerovati da još uvijek dolazite na naše koncerte’, u jednom trenu prerijetkih duhovitih opaska kultnog pjevača Iana Astburyja sažeta je bit njihove obljetničke turneje The Culta na kojoj zbrajaju četvrtu dekadu preživljavanja.
Ili kad započne jedan od svojih najvećih hitova s improvizacijom na ‘Last night DJ saved my life’ začudi kako taj čovjek s takvim glasom i pjesmama nije postao veći od rock života ili bar rock and roll zvijezde.
Pred presjekom oko 3500 posjetitelja s groblja živih mrtvaca, kvarnersko riječke galerije ex darkera, Ian Astbury ima vrlo rijetke lucidne momente dolažanja do daha i prisjećanja na jedan od najjačih rock vokala s prelaska 80-ih na 90-ih, dočim je prava zvijezda i jedina stvarna zvijezda showa riff doktor gitarist Billy Duffy.
Ikona koja je redefinirala rock
Čovjek čija je zbirka vrhunskih riffova od ‘Wild Flower’ do ‘Love Removal Machine’ s presjekom od ‘Fire Woman’, She Sells Sanctuary’, ‘Rain’ samo greškom vremenskog razdoblja svrstavana u gotikom ofarban rock i post punk. U stvarnosti albumi ‘Love’ i ‘Sonic Temple’ a posebno ‘Electric’ ostali su obaveznom lektirom i abecedom perioda kad gitara biva bazno oružje. Ujedno i kraljevstvo kreativnih vrhunaca fantastičnog spomenutog dvojca.
Od kojih je na opatijskom gostovanju postojao i dalje prvorazredni gitarist i frontmen u vokalnom pokušaju nalaženja razloga zašto se uopće truditi. I stvarati nove stvari i svirati stare i predstavljati se zainteresiranim.
View this post on Instagram
Odgovor je, osim u lovi i manirizmu, ponudio i Jonathan Hultén, danski kantautor koji je javnim polusatnim treningom ošita pokušavajući publiku privući u manrasta polja neo-folk glazbom i dojmljivom scenskom prisutnošću poput mračne gotičke kraljice, dao znati svoju ideju mračnog supporta. Nakon kojeg je izlazak The Culta s ‘In The Clouds’ i ‘Rise’ doživljen kao spas i povratak u dane s prve slave. Koliko su ga promašili ne možemo im ne priznati vrhunsku gard.
Sat i pol sjena je za groblje mrtvih muškaraca dušu dalo, sve ostalo bi spadalo pod većinsko prisjećanje daleko efektnije bolje glazbene prošlosti. Na žalost sviju. I sreću Duffy fanova.