Četvrtak, 21 studenoga, 2024

Mixer jednog imidža: Elena Ferrante: Nepoznati identitet, poznata priča

Ferrante stvara zajednicu čitatelja diljem svijeta, a sama ostaje u potpunosti izvan te zajednice, njezine priče govore umjesto nje. Upravo ta sloboda – sloboda od slike, imidža, vanjske validacije – omogućila joj je da stvori književni svijet u kojem je jedino važno ono što je napisano, a ne tko to piše

S četvrtom sezonom “Genijalne prijateljice” na MAX-u ponovno sam ušla u svijet koji je stvorila Elena Ferrante. Tajanstvena talijanska spisateljica Elena Ferrante postala je globalni književni fenomen, nakon objavljivanja svojih četiri romana smještenih u Napulj: Moja genijalna prijateljica (2011.), Priča o novom prezimenu (2012.), Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju (2013.) i Priča o izgubljenom djetetu (2014.). Ne znam kako vi, ali ja sam nakon što bih pročitala jedan roman, jedva čekala da se prevede i objavi sljedeći.



Slojevit prikaz Italije koja se mijenja

Ferrante je nevjerojatno moćna u uporabi jezika, a time i stvaranju značenja da sam čitajući knjige doslovno imala dojam kao da sam s Lenù i Lile – u dvorištu ispred zgrade, u tvornici ili na druženjima. U knjigama se zapravo može prepoznati svaka žena koja je imala to neko posebno, ali izazovno prijateljstvo iz djetinjstva. Zbog toga sam vjerojatno i očekivala da će me i ekranizacija ili barem kazališna predstava jednako privući, no to se nije dogodilo. Pisani oblik ipak pruža neusporedivu slobodu u stvaranju vlastitih slika i osjećaja. Inače, The New York Times je upravo Genijalnu prijateljicu proglasio jednom od 100 najboljih knjiga 21. stoljeća.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Elena Ferrante (@elena.ferrante.ig)

To zapravo nije samo priča o djetinjstvu, prijateljstvu i životu dviju žena, već i slojevit prikaz postratnog Napulja, Italije koja se mijenja, i žena koje se bore za svoj glas unutar tradicionalnih okvira. Njeni likovi, Lila i Lenù, postali su ikone, a njihova priča univerzalna – knjige su prevedene na desetak jezika, što znači da ih čitaju od Europe do Amerike. Ironija je u tome što, dok milijuni prepoznaju ove priče i njihove protagoniste, osobnost i identitet autorice ostaje u potpunosti nepoznata. Postoje spekulacije, ali ništa nije sigurno. I zapravo – je li uopće bitno tko je autor, ako nam se djelo sviđa. Ili jedan od onih kojima je upravo zbog te zagonetnosti uspjelo postati poznatom?

Književni svijet koji funkcionira neovisno o autoru

Ono što Ferrante uspijeva postići, a što rijetko kome polazi za rukom, jest stvaranje književnog svijeta koji funkcionira neovisno o autoru. U vremenu kada autori postaju brendovi, kada su izloženi javnosti više nego ikad, ona pokazuje kako priča može stajati sama, bez oslanjanja na osobnost pisca. To je poput kulturnog antipoda – s jedne strane, imamo svijet u kojem su njezine priče duboko ukorijenjene u svijesti čitatelja, a s druge strane, imamo autoricu koja je vješto izbjegla reflektore javnosti i o kojoj ne znamo doslovno ništa. Osim nagađanja. Evo nekoliko koje, primjerice, navodi The New York Times.

Neki vjeruju da je prava osoba iza imena Ferrante prevoditeljica Anita Raja, dok drugi spekuliraju da je možda riječ o njezinom suprugu, romanopiscu Domenicu Starnoneu, ili čak o kombinaciji njih dvoje. Sve te teorije temelje se na stilskim sličnostima i financijskim tragovima, ali Ferrante je uvijek dosljedno odbijala otkriti svoj pravi identitet.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Elena Ferrante (@elena.ferrante.ig)

Stvaran primjer ostvarenja uspjeha

Kako sama kaže, odabir anonimnosti omogućuje joj potpunu slobodu u pisanju, bez pritiska koji bi donijela javna slava. Dosljedno je odbijala sudjelovati u promocijama svojih knjiga, pojavljivati se na javnim događanjima ili primati nagrade, sve kako bi ostala izvan fokusa javnosti. Za razliku od mnogih koji teže slavi i sliku svoju ljube po svim mogućim medijskim kanalima, Ferrante je odabrala suprotno, dopuštajući knjigama da budu u fokusu. Zapravo nevjerojatno i toliko rijetko – takav golemi talent, potencijal poznatosti i popularnosti, a ona je odabrala anonimnost i slobodu. Bez objava svojih fotki i svoje važnosti, ikada i ikakve.

Ne mora udovoljavati očekivanjima ni kritici koja bi dolazila s njezinim javnim likom. Stvaran primjer ostvarenja uspjeha bez potrebe ikakve vanjske validacije. I sasvim sigurno, i to je ono što cijelu priču čini posebnom. U ovoj četvrtoj sezoni serije, kao i u knjigama, fascinira me kako Ferrante ne piše samo o individualnim iskustvima, već o kolektivnoj ženskoj povijesti. Postavljajući likove u turbulentne društvene okvire, stvara dijalog između osobnog i političkog, između intimnog i javnog.

Zapravo, možda upravo ta napetost između nepoznatog autora i globalno poznate priče savršeno odražava paradoks našeg doba – u svijetu gdje su javnost i autorski brendovi neizbježni, Ferrante pokazuje snagu riječi koja može povezati milijune, bez ikakve potrebe za osobnom prisutnošću. Stvara zajednicu čitatelja diljem svijeta, a sama ostaje u potpunosti izvan te zajednice, njezine priče govore umjesto nje. Upravo ta sloboda – sloboda od slike, imidža, vanjske validacije – omogućila joj je da stvori književni svijet u kojem je jedino važno ono što je napisano, a ne tko to piše.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime