Ma koliko vas moglo buniti s koje strane tipfelera pristupate pisanju ili izgovaranju imena mlade zagrebačke kantautorice Miriiam, jesu li dva RR ili dva II u pitanju, nakon preslušavanja drugog studijskog albuma po čijem naslovu je sugestija kako je sve u redu, dvojbe bi mogle nestati. Naprosto jer Mirjam Vukašin svoj loungeasti i ležerni lo fi indie pop sad već više nego suvereno pretvara u jedan od najpismenijih i jezgrovitijih albuma ovogodišnje domaće produkcije. A njenu retro usmjerenu glazbenu osobnost pozicionirati rame uz rame uz ono što se smatra vrhom tuzemne alter pop produkcije – prije svega Irenu Žilić, Mary May kao predvodnice žanra kvalitetne ingleštine usred brdovitog i estradno nezgrapnog Balkana.
Baš kao što je najavila i naglasila intro singlovima ‘Mum Knows Best’, ‘Feather’, naslovnoj ‘Alright’, Miriiam osobni šarm i šum snimki pokušava reciklirati u studiju i nije da joj ne polazi za rukom i sluhom. U produkciji Tonija Tkaleca, njeno kantautorstvo ima više nego sluhovitog i svrhovitog partnera za prebacivanje svih zamki scene i drugog dugosvirajućeg albuma.
Zvuk koji spaja tradiciju i svježinu indie folk senzibiliteta
Na stranu praskovi godine i slična medijska priznanja, uočavanje od strane poslovično (ne)zainteresiranih medija za nova ‘girl power’ imena ako ne sjediš u žiriju Superstara, Miriiam sa suradnicima aktualnim albumom nastavlja tamo gdje je launch EP-jem i sjajnim kantautorskim albumom ‘Call Me Up’ stala. ‘Alright’ je suptilna kolekcija sezonskih pjesama koje se opiru sezonama i koja crpi mojo od američkog alter indie folk kantautorskog fem movementa.
S okusom sjete, njena je melodioznost iznimno pitka i tečna, klizna i nenametljivo šarmantna. Osjećaj za harme i melodiju također. U tom kontekstu jednostavnost ‘Alright’ šarmira na način već spomenutih zavodljivosti Cat Powers, Lou Doillon, Kristin Hersch, Patti Rothberg i sličnih nešto starijih teta koje su akustičnim gitarama osvjetljivale pute za unuke Joan Baez meets Carly Simon preteča. I da je živ, Arsen Dedić bi je silno volio. Više od toga joj zasad ne treba.
Samo put kako ne zaobići već proširiti prostor slušatelja jer od anemije i sporosti tuzemne scene neće baštiniti puno više od pjesama za svoju dušu i još par stotina namjernika.
Svijetu je potrebnija nego Rvackama.