Subota, 23 ožujka, 2024

Pop Cooltura: Koliko brojkama točno mrzimo i preziremo našu glazbu, film, literaturu i pop kulturu

Biti samostalni umjetnik u bilo kojem segmentu pop kulture u Republici Hrvatskoj je dosta smion potez i odluka. Nitko ih doduše nije silio pištoljčinom pritisnutim na čelo i cijevi gurnutom do grkljana da se smatraju piscima, glazbenicima, filmašima, glumcima, kiparima, slikarima...

Samozvani i oni realni umjetnici, kreativci koji piskaraju tako nešto, komponiraju, oblikuju, snimaju, ostavljaju tragove, svako toliko podsjećaju na diskurs kako su i oni vrijedna kasta jer žive u zemlji i na tržištu malih brojaka i još manje ekonomije. I kako ih treba uvažavati, vrednovati, primijetiti, kupiti, diviti se, ponekad i zapljeskati njihovoj umjetnosti. Ili kreativnosti. Jer eto. Svako više ili manje samozatajno živo biće ima onu zeru potrebe eksponirati se i ogoliti javno. Predstaviti svojih ruku djela. I nazvati to umjetnošću. O kriterijima i razmacima između umjetnosti i kreativnosti drugi put.



Smion potez i odluka

Biti samostalni umjetnik u bilo kojem segmentu pop kulture u Republici Hrvatskoj je dosta smion potez i odluka. Još pogotovo ako nisu iz one pozlaćene kaste koje dobiju štambilje odgovarajućih institucija koje će im birokratske i administrativne sposobnosti prigrliti kao pridonositelje nacionalnoj kulturi. Pa im lupe pečat na brada gore stav – i ja sam umjetnik. Nitko ih doduše nije silio pištoljčinom pritisnutim na čelo i cijevi gurnutom do grkljana da se smatraju piscima, glazbenicima, filmašima, glumcima, kiparima, slikarima, itd.

Korana Serdarević: Nečitanje je rezultat krize svijesti društva u kojem živimo

Sloboda izbora pa i rizika da to čime se bave gdje se bave neće imati adekvatan ekonomski odjek. Jer korona. Jer nema publike. Jer nikog ne zanima osim šire obitelji njihov rad. Jer. Jer. Jer. Puno jerova. Ali ništa zato, ako je već ekonomija posranih gaća, tu je mati država koja će raznoraznim, od poreza pribavljenim alatima, preraspoređivati novce ne bi li se umjetnike nastavilo zvati umjetnicima.

Daj mi love za to što radim

Money flow postoji. Love u kulturi i pop kulturi ima daleko više nego se država odnosi s onih ispod 1% nacionalnog BDP-a za kulturu, samo su tokovi iste daleko upitniji nego jedan prosječni i natprosječni mozak može logički izracionalizirati kako zašto kome baš tako. A i likovi koji sjede na pipi uvijek imaju ona tri slova kratice ili druge interesne sfere od sušto profesionalnih ili ekonomskih interesa obračunati cost benefit analizu između onoga što se traži i što se daje u slučaju uuuuumjetnika.

Razni natječaji su u tu svrhu. Ali užasno su rijetki oni koji doista i cijene umjetnike. Jer, nemoj me cijeniti, tj. podcjenjivati nagradama stručnih žirija i vrhunaravnim recenzijama i kritikama potplaćenih “kritičara”, pa mi tapšati taštine kako sam genijalna i genijalan, ne treba mi to. Nego mi daj love za to što radim kad tržište već ne postoji.

Ivica Prtenjača: Sam pijem, sam lunjam, sam sebi votku nalijevam…

Divna iznimka koja potvrđuje pravilo

Vrlo konkretno, primjerice. VBZ, izdavačka kuća već osamnaestu godinu raspisuje natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Autori pod šifrom šalju rukopise svojih novih romana. Žiri žirira. A izdavač nudi 100 000 kuna bruto za autorstvo i naravno, posljedično objavljivanje romana. Od 2002. do 2021. Naklonilo se slijedećima: Josip Mlakić za roman “Živi i mrtvi”, Marinko Koščec za roman “Wonderland” i Jelena Marković za roman “Escajg za teletinu”, Davor Špišić za “Koljivo”, Nura Bazdulj Hubijar za “Kad je bio juli”, Hrvoje Šalković za “Pravi se da ovo nisi vidio”, Svjetlana Gjoni za “Nula nemo”, Predrag Crnković za “Beograd za pokojnike”, Dragan Pavelić za “Proljeće u Karolinentalu”, Aleksandar Novaković za roman “Vođa”, Ankica Tomić za “Naročito ljeti”, Ivica Prtenjača za roman “Brdo”, Marina Vujčić za roman “Susjed”, Lada Vukić za roman “Specijalna potreba” i Ivica Ivanišević za roman “Knjiga žalbe”, Marina Šur Puhlovski za roman “Divljakuša”, Olja Knežević za roman “Katarina, Velika i Mala”, Žarko Jovanovski za roman “Pizzeria Europa” te Ivica Prtenjača za roman “Sine, idemo kući”.

Na stranu mogući modusi prilikom žiriranja i zatvorene literarne krugove u kojima se unatoč kakti šifriranim natječajima stvari saznaju i mimo šifri, 100.000 kuna bruto je pristojno poštivanje institucije autora i divna iznimka koja potvrđuje pravilo kako u zemlji nečitača postoje tuneli s tračkom svjetla koji omogućuju bar pristojnu svotu za polugodišnji miran život autora.

Pop Cooltura: Netalent showovi – kultura imitiranja, duplikata i recikliranja

Računajte na nas

S druge strane, nakon najave četvrte novinarske glazbene nagrade Rock&Off unutar koje je 89 stručljaka izabralo statističkim metodama selekciju šireg kruga onog dobrog na glazbenoj sceni, ima jedna od kategorija koja pokušava prepoznati novu glazbenu nadu. To zovu Veliki prasak. Ove godine su to mlade nade domaće estrade koji se odazivlju na imena Eric, Fran Vasilić, Matej Milošev, Miriiam i Šiza.

I jednom od njih koje mašinerija izglasa i nadglasa će pripasti nagrada od 10.000 kuna. Jupiiiiiiii. Ali ne bilo kakvih, nego 5000 kuna u gotovini i onda još 5000 kuna u protuvrijednosti glazbene opreme. Ovdje je mjesto za dizanje čaše i nazdravljanje uz čestitanje i cinično prezrivi osmijeh. S tih 5 tisuća kuna u cashu će mlade nade imati za struju i benzin nekoliko mjeseci do Zagreba i natrag.

S ostalih 5 će kupiti instrumente i preprodati ih na Njuškalu ili eBayu. Ili zadržati i napraviti nove “Jel’ ti reka’ k’o”, “Lažu fotografije” i slične umjetnosti. I isplatit će uloženo, a kad isplate i podignu novu staklenu statuu iznad svoje podsljemenske rezidencije, sjećat će se tih 5000 kuna sa sjetom i uzdahom – kako su lijepo vjerovali u mene. Računajte na nas.

Nekom se štuca. Ali dotad throwback 2 reality. Kako očekuju da će ih publika cijeniti kad ih ne cijene ni same institucije. Ovisi s koje strane pune ili prazne čaše gledali. O da, više je od nule. Jeste. I tapšanje je više od nule. Administratori koji šalju PR objave imaju mjesečnu plaću vjerojatno veću od 5000 kuna. Nije poznato je li bruto ili neto. 🙂

Pop Cooltura: Top 10 trenutaka nakon kojih ništa neće biti isto – pop kulturni pregled regije 2021.

Hura za koncerte u doba korone

Onda dolaze razna hvaljenja stimulansa kojima se preko Ministarstva kulture i medija preraspoređuju porezni novci od 7 milijuna kuna za 237 projekata u drugi dio akcije “Spašavaj se tko može” zapravo “Jer svirati se mora”. Hvalevrijedna briga za ugrožene. Kad se rascjepka na dijelove, po projektu će bit od 7 do tridesetak tisuća kuna ili više. Hura za koncerte u doba korone. Jer živjeti se mora.

Posljednjih mjeseci također nerijetko se komuniciraju razne top liste prodaje knjiga, albuma, this thatova. Vrlo nejasno specificiranih uzoraka odakle su podaci uzeti. I poreda se top 10 najčitanijih, najslušanijih, najkupovanijih. Jedino što u brojanjima nedostaje je činjenica da nitko ne komunicira KOLIKO je to točno prodano na prvom mjestu albuma Urbana&4 “Lipanj, srpanj, kolovoz”, a koliko LP reizdanja Bijelog Dugmeta. Koliko je točno streamano i slušano Petra Graše ili kupljeno koričenih primjeraka “Teorija zavjera 21. stoljeća” Velimira Grgića? Jesu li stotine u mjesec dana? Tisuće u tri mjeseca? Više-manje?

Milijuni sigurno nisu. Ali neće ni bit dokle se ne zna gdje smo. Koliko smo. I zašto smo samo toliko. Samo je kino transparentno, tj nemaju problema s javnim publiciranjem i komuniciranjem potopa gledanosti hrvatskog filma u kinima. Onih par stotina i par tisuća, prema milijunima susjeda. Izgleda tako zapravo vrlo artistički i umjetnički. Neshvaćeno. Jer korona. Jer art. Jer luzeri koji znaju gubiti su pošteniji luzeri od onih čije se luzerstvo komunicira kikirikijem ili podvijanjem repa. A koliko je poštenje popularno u ovoj kifli od pop kulturne scene, ne pitajte članove žirija. Jok.

Pop Cooltura: Reality show ‘Potraga za Matejem’ – Svi imaju mišljenje; mozak i pristojnost rijetki

Brojke su vrlo jasna putanja

Kad god se netko idući puta zapita zašto toliko preziremo svoje, brojke su vrlo jasna putanja.

Biti transparentnim kod nesigurnih i malih je uvijek dvosjekli mač. Što bi mužjaci rekli nije 12 nego 17. A žene, nije PMS nego feminizam. Male brojke, mali ljudi, mala umjetnost. Velika mržnja i prijezir, zato. Osim kad nije. Onda je poslovna tajna. I mati država. I frendovi strućljaci u komisijama.

A jednom kad iskomunicirate naglas to o čemu svi šute opet se u pozadini začuje onaj već dobropoznati žamor. Don`t Look Up. Don`t Look Up. Don`t Look Up. Don`t Look Up. Don`t Look Up. 😊

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime