Petak, 3 siječnja, 2025

POP COOLTURA: Rekapitulacija nije kapitulacija: Između krcatih folk Arena i prvog hrvatskog Oscara

I dok se očekuje Severina i Bijelo Dugme, pa Plavi Orkestar za 2025. pop kultura glazbene Hrvatske pokazala je da nikada nije statistička greška u širem kontekstu

Suma sumarum pop kulturnih zbivanja zadnjih 365 dana u zemlji u kojoj su sume vrlo dvojbene nije osobito zahvalan zadatak, ne samo zbog zakona malih brojaka. No, dokle je još uvijek itekako kritično masastih za fina mala bogatstva, godina na izmaku bila je više nego izdašna za ljubitelje domaćih pop kult kreativaca iz svih sfera.



Pop kultura repetitorno u Hrvatskoj itekako ima puls, iako su joj tonovi ponekad disharmonični i aritmični pa pobrajaju krajnosti na nimalo suptilan, dapače, sociološki vrlo intrigantan način spajanja margina. Dok je globalni svijet sve više okrenut povratku velikim blockbusterima i raskošnim muzičkim spektaklima, od povratka Oasisa do zatvaranja kružoka oko P Diddyja, hrvatska scena šaptala je, vrištala i pjevušila na specifičan način.

Između otvaranja zagrebačke Arene kao rasprodanog prostora doslovno svakom većem folk imenu koje se prisjeti mogućnosti nastupa tamo sve do ukoričenja Gibonnija u knjizi ‘Drvo’, inspiriranom njegovim pjesmama, pripetava se povijesni filmski uspjeh domaće kinematografije.

Filmovi koji su tražili – i pronašli put do publike i kritike 

Dosadašnji dokumentarist, scenarist i redatelj Nebojša Slijepčević dao je filmskoj zajednici razlog za nadu s ostvarenjem koje nadilazi granice lokalne i regionalne, a osobito nacionalne kinematografije. Njegov kratkometražni igrani film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ o kojem smo višekratno pisali u raznim formama ovog medija, nije samo priča o osobnoj hrabrosti pojedinca Tome Buzova istrgnut iz ratne prošlosti, već i univerzalna poruka o glasovima koji mijenjaju svijet.

Nagrada u Cannesu i osvajanje Europskog filmskog Oscara nisu samo priznanje autoru već i potvrda kako domaći autorski film može naći svoje mjesto na globalnoj pozornici. Očekivanja za moguću nominaciju za nakon uvrštavanja na shortlist Oscara donosi očekivanje i uzbuđenje, no i postavljaju potencijalno (ne)ugodno pitanje sistemskim aparatčicima koji će Nebojšin uspjeh koristiti za švercanje i maskiranje vlastite uloge: možemo li sustavno podržavati ovakve uspjehe ili se i dalje oslanjamo na talente pojedinaca koji plivaju protiv struje?

S druge strane nacionalne kinematografije, biopic ‘Dražen’ oko kojeg se slomilo kopalja između visokih očekivanja i polarizirane recepcije je imao težak zadatak – pretočiti mit u brojke. Film o najvoljenijem i najboljem košarkašu svih vremena ovih prostora, ex Jugoslavije i danas regije, privukao je solidnu publiku na nacionalnom nivou (u vrijeme pisanja teksata oko 75.000 gledatelja, op.a), ali nije dosegao projekcije koje su ga mogle postaviti uz bok regionalnim hitovima poput ‘Tome’. Razlozi su mnogostruki: od viših očekivanja publike, preko producentskih postavki filma kao refleksije njegova ‘ljudskog’ i ljubavnog karaktera sve do zahtjeva za višeslojnošću u pričanju priče koja prelazi okvire čistog idolopoklonstva. Je li ‘Dražen’ ispao preoprezan ili publika traži više hrabrosti u suočavanju s nasljeđem? Je li ispao dovoljno dobrim da ga međunarodna distribucija digne nad uloženo i vrati financijsku konstrukciju jer se od starta komuniciralo s njim kao blockbuster tipom filma?

Činjenica da će teško prebrajanjem glasova dostići 100.000 gledatelja u Hrvatskoj jeste uspjeh u povlaci i poredbi s tendencijom pada gledatelja na domaćem filmu u kinima, ali i daleko ispod očekivanja ako se kao parametar postavlja kult Draženova imena i pokušaj dostizanja Bjelogrlićeva ‘Tome’ kao reference za veliki komercijalni uspjeh s približnih službenih milijun gledatelja na prostoru Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i pripadajućih susjednih država.

Ove godine imalo se što gledati i od domaće produkcije 

U svakom slučaju na jednoj od premijernih projekcija izgovorene su riječi koje se čine više nego realnima i potrebnima – a to je TV serija. I potencijalno šire i opsežnije i kvalitetnije obrađivanje života, smrti i mitologije odnosne legende. Filma o njemu obzirom na završeno, neće i nema potrebe biti.

Ali obzirom na drugu sezonu ‘Dnevnika velikog Perice‘ i krasno nastavljanje podgrijavanja bolje filmske prošlosti Golikova purgerskog epa ‘Tko pjeva zlo ne misli’ u Brešanovoj vizualizaciji pretvorenog sad već u drugu sezonu šarmantnog TV serijala, prostora za televizaciju nacionalnih mitova itekako ima. Osobito s obzirom da Perica predstavlja časn iznimku od pravila kad nacionalna TV bude domom serijalima poput ‘Nestalih’, ‘Počivali u miru’, nekad ‘Smogovaca’, sad ‘Perice’ koji su iznimke od pravila po kojima isti budu domom kardinalnih serijala poput ‘Gore’ i sličnih downdropanja kriterija nauštrb prijateljevanja s produkcijama zaslužnih.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Nedjeljom u 2 (@nedjeljom_u2)

Od pop kulturnih TV artefakata ovih prostora nova sezona Stankovićeva ‘Nedjeljom u 2’ nudi konačni odustanak od ugošćavanja politike nauštrb ljudi iz susjedstva i njihovih inspirativnjiih, ljudskijih tema, dočim se dosadašnja alias ‘rock novinarka’ Martina Validžić pretvara u pandana Knjazu ili još bolje, nasljednice putopisa Gorana Milića. U drugoj sezoni ‘Sretnih gradova’ zakucala je Ameriku već otvaranjem s Davidom Byrneom. Sve što je uslijedilo u preostalim epizodama od Alaske do Las Vegasa i šire, samo je pečatiralo udah svježine ustajalom programu.

Kraj godine začinili su dobra glazba i pokoja politička afera 

Istovremeno, s glazbenih mapa pop kulturni krajolik bio je obilježen neočekivanim pseudoskandalom potkraj godine koji je fabricirao predsjedničke težnje i kandidaturu supruge rock zvijezde i nespretno balansirao između politike i šoubiznisa. Ex Hladno Pivo frontmen Mile Kekin i njegova bolja polovica Ivana Kekin, predsjednička kandidatkinja platforme Možemo, uspjeli su zadržati pozornost javnosti u razdoblju kada granica između privatnog i javnog postaje sve nejasnija, a post na gerijatrijskom Facebooku prouzroči dizanje prosjeka broja sazvatih press konferencija u jednom danu, kako bi se raspravljalo o zamjenama identiteta i poslanim sms porukama te zagrebačkom parkingu.

Njihove konferencije za medije, posebno one povezane s veterinarom, ne mobsterom niti nogometašem Nikicom Jelavićem, razotkrile su neugodnu stvarnost kako je osobni integritet u domaćem političkom diskursu često u sjeni senzacionalizma. Ili još gore, idiotizma. No, umjesto čistih odgovora, Kekini su otvorili novo poglavlje diskusije o tome gdje prestaje interes za ono što radi kreativac ili umjetnik, a počinje javna odgovornost za (ne)izgovorenu riječ. I je li Miletovih 35 godina karijere s Hladnim Pivom i ponešto ljeta solo karijere doista jednako referentno kao blesavo fabricirana epizoda s Nikicom Jelavićem.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Mile Kekin (@milekekinofficial)

U međuvremenima kao najveće zvijezde onoga što vole i slušaju mladi su sadržajno ispodprosječni prompt music i pattern štampaći poput Gršeta, Hiljsona Mandele ili Bejbe Lazanje čiji je komercijalni i medijski uspjeh zidan na nekritičnosti mase i izostanku ikakvih kriterija electro dance beatove, kakve su primjerice Boris Đurđević i Colonia prije 20-ak godina ostavljali u folderima kolekcije B ili C singlova. Danas je to 20 milijuna klikova po videu, fantazija, akcija, malvazija, rim tim dagi bim bam bus. Ako niste uskočili u hype train, stari ste i ne kužite kvalitetu, reći će vam pobornici teze. Argumentirat ćete kako biologija nema veze s tim kako smeće ne ožete prošvercati pod kvalitetu i kako brojke i dignuti palci ne mogu kvantitativno značiti kvalitetu.

Rasprodanih arena je bilo – i bit će! 

Na stvarno zanimljivoj glazbenoj sceni, usred polarizacije između estradizacije mainstream medija, masovnog popa, vokalnih TV karaoke showova, svršavanja na Eurosong pečatnjak Bejbe Lazanje kao predstavnika prompt AI glazbenika i realnije interesantnih alternativnih žanrova, bend Nemeček zauzimaju mjesto inovatora i otkrića godine. Njihov drugi album ‘Prokletije 2’ nije samo izazvao glazbene kritičare, već je i postao neka vrsta vodiča za alternativnu scenu koja odbija kompromis. Dok čekamo zaključak trilogije, ostaje jasno da su Nemeček redefinirali pojam kreativne slobode u vremenu kada je komercijalni uspjeh često prioritet te da će odnosnim albumom pobrati sve referentne i one druge glazbene nagrade koje drže do digniteta i sadržaja i ne glasaju po bratskim i kuloarsko friendovskim linijama, za najbolja ostvarenja godine.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Lepa Brena (@lepabrenaa)

Lepa Brena je do loma noge nastavila peterostruku lanjsku dominaciju Zg Arenom svoje snahe Alex Prijović dokazujući masovku i odnoseći pobjedu nad domaćim nostalgičnim rock ‘narodnjacima’, jednim od trenutno dva Prljava Kazališta i njihova tri dana zaredom ili pak Gopčeve jedne proslave. I dok se očekuje Severina i Bijelo Dugme, pa Plavi Orkestar za 2025. pop kultura glazbene Hrvatske pokazala je da nikada nije statistička greška u širem kontekstu. Izazovi ostaju isti – od fragmentiranosti scene do izostanka dugoročne institucionalne podrške preko mas konzumerizma šrota.

U svakom slučaju, novo odbrojavanje samo što nije. I bit će zanimljivo.

Naslovna fotografija: Unsplash

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime