Mi djeca s Kolodvora Britney Spears. Ili Samanthe Fox, Sabrine, Kim Wilde i Madonne. Mi nemamo pojma. Mi smo tek braindead sisači pop glazbe koju nam serviraju više ili manje povampireni producentski moguli i teamovi koji su prilagođavali zahtjeve i trendove vremena u pakiranja s mašnom. Hit Me Baby One More Time. Material Girl. Like A Virgin. Boys.
Evo vam minice, gorući križevi, ogoljeni pupci, skinuti dekoltei, procurile fotke u globalnim žutilima poput Suna, razni modusi operiranja i privlačenja pažnje. Pa se čudite i zjapite.
Poigravanje sa seksualnošću i neukroćenim libidima teenage perioda
Sve to što se dvosmisleno ili otvoreno poigravalo sa seksualnošću i neukroćenim libidima teenage perioda, kada krv ključa, sve u klinčadiji vri, adrenalin pršti i nužno se određivat s ogromnim količinama testosterona ili estrogena prema svemu što ima dekolte, a kamoli kad otvori usne.
Tuširalo se i tuširalo. Po 45 minuta. Sineeee, gdje si? Tu – uh – uh – uuuu šii raaa mmm se.
Tako odgaja pop industrija, ključa na granici eksploatiranja mladog mesa o kojem maštare baš svi. Često na zakonski dvojbene načine. Lutki daju ime, dotjeraju izgled, stave joj zvuk, napune usta koječime, pa kažu ok – sada ti. Za 7% svega zarađenog. Onda one skaču. Ili oni koji zvuče kao one. Razni Justini. Njihovi vršnjaci htjeli bi biti glatki, vitki, upregnuti i uspješni poput te površine koja im je plasirana kao stardust. Njihovi bi roditelji ako nisu ambiciozne psycho mašine bi htjeli da su im djeca sretna. Pokoji omatorjeli Kevin Spacey like lik iz ‘American Beuty’ kada zamišlja Menu Suvari u kadi punoj latica crvenih ruža.
Uglavnom, sve je bitno proračunato, detaljno promišljeno, plasirano i umotano na načine kako bi eksploatacija bila što komercijalnije kvalitetnije upakirana.
Self destructo horor s dozvolom roditelja i producentskim pečatom
Prije korone se pak događa curetak koja s nepunih 17 godina piše pjesme poput ‘Bury A Friend’ sa scary stihom ‘I Wanna End Me’, ‘Xanny’ u kojoj priča o feelgood pillsima, ‘All The Good Girls Go To Hell’, pjeva kao da šapuće, a u spotovima joj iz usta plaze tarantule, ima crne oči iz kojih curi tamnoplava krv i na leđima nosi tridesetak zapiknutih šprica, prije nego levitira u ‘Krug’ horor pozama.
Ups. Sve nešto naglavačke od onoga što bi teenage klinkama u periodu traženja trebalo bit ponuđeno. Self destructo horor s dozvolom roditelja i producentskim pečatom buraza Finneasa iz njihove spavaće sobe. Od vrlo slojevito i iskusnjački aranžiranih balada do neobičnih bass brujanja, djevojčica zeleno crne frizure i do grla zakopčanih trenirki u nekoliko pjesama izvrne svijet naglavačke. Do brujanja briljantne ‘You Shoud See Me In A Crown’ promašuješ je jer sve što si površno i letimično davao prostor činilo se malčice bizarnijim emom.
Ali onda odmotaš film, prekopaš mimo romantiziranih biografija o klinki koja visi po rubovima LA-a audicija i vokalnih showova, prve pjesme piše s 11 pod utjecajem zombie apokalipsa TV serija, a onda s 16 na Soundcloudu netko od bitnih producenata čuje stvar ‘Ocean Eyes’ i nakon toga je lavina pokrenuta.
Mali E.T.-a u svijetu pop glazbe…
Cijelo vrijeme kopaš neku skrivenu agendu, producentski mastermind i skrivenu menažeriju koja zapravo igra igru i pišu joj pjesme. Ali iskopaš samo malog E.T.-a u svijetu pop glazbe. Klinke koja piše i zvuči kao kombinacija Kate Bush, Lane Del Rey, Lorde, Laurie Anderson, Mazzy Star uz utjecaj rapa 21. stoljeća a la Travis Scott, Vince Staples, Kendrick Lamar i sličnih. I koja nakon što potpiše ugovor s diskografskim konglomeratom počne postajati većom od svega dotad kuženog u tim godinama.
S debitantskim albumom ‘When we fall asleep where do we go’ pokori svijet. Na stranu dosadni Grammyji, multi desetci i stotine milijuna klikova po svakoj stvari. Na stranu to što se po medijskim pojavama, intervjuima i nastupima predstavlja kao neopterećeno slavom i zdravo mlado biće koje s bratovom sjenom i starcima iz prikrajka, radi sve što osjeća i želi. Osjećaji su baš zajeban teren kad ih diraš klincima te dobi. Ali ako ih kanaliziraš i puštaš ih da lete, dobivaš takvo čudno bogatstvo.
Dobije pisati temu za novog Bonda ‘No Time To Die’ koja ispadne jednom od najboljih ikad.
Teen pop glazba okrenuta naglavačke
Čudo koliko je bluesa u toj klinki. Malena piše i kuži svijet i život kao da ima 80, a ne jedva 18. Promijeni image tj. boju frizure u plavu, sruši Internet. Najavi drugi studijski ‘Happier Than Ever’ s čijeg covera u zlatnom i blondom kontrastu blješti njena depresivna faca. I odaje sav sarkazam pristupa klinke koja je korona period proživljavala krize identiteta kakve ne proživljavaju multimilijunski klinci, ali i dalje ih nosi jednako prepoznatljivo. Teen pop glazba okrenuta naglavačke.
Naravno da je daleko lakše ako se njeno predgrađe i obiteljski background zove Los Angelesom, ali Los Angeles ne piše pjesme. Ne ovako i ne ovakve. Ako ne ispadne da je riječ o nekom masteriziranom Mili Vanilli projektu, malena se bitno razlikuje od Brooke Shields, Mila Jovovich, Britney Spears, Jodie Foster, Magi, Maja templatea, kako sugerira iskustvo Gorana Milića.
U dokumentarcu o njenom dosadašnjem životu ‘BE: The World`s Little Blurry’ sva ta neposrednost, drugačijost i čudljivost kao stršanje od dominantnog pop svijeta dobila je pečat. Billie Eilish je prekrasni mali introvert s kontrapunktom pod spotlightom, jedno legitimno pop čudo izniklo iz svijeta pop čudovišta i generacijskih Miley Cyrus koja izgleda kao flaširani ženski Billy Idol za generaciju 2.0 ili Taylor Swift modela koja nakon dekade industrijaliziranja konačno počinje pisati intimne i osobne pjesme. Billie je dijete koje može složiti pjesmicu ‘Therefore I Am’ parafrazirajući Descartesovu maksimu cogito ergo sum, a da ne zvuči pompozno i lirski ambiciozno na način kako često klinci tog doba žele objasniti svijet. Hej. 17. Sedamnaest. Sa 17 smo se tuširali.
Poruka koju šalje nije budi kao ja, nego budi kao ti. Biti svoj
Mimo svih vizualnih varijanti i formi ono što vrijedi i traje je sadržaj. Mala s burazom piše jebene pjesme kojima prefiks pop odavna ne pristaje. Toliko je zrelosti u njenim rečenicama i pristupu ‘slavi’ da odgovara pečatu neke izgubljene kćeri Kurta Cobaina, samo doima se s puno zdravijim family backgroundom. Već je počela dobivati copycatove u obliku klinki koje zvuče poput nje šlepajući se na taj baladno šaptalački milje. File under Olivia Rodrigo i ‘Drivers Licence’. Nirvana. Bush. Pearl Jam. Stone Temple Pilots. Originali i kopije. Štuc.
Ono zašto mala vrijedi je to da poruka koju šalje nije budi kao ja, nego budi kao ti. Biti svoj. U svijetu izgubljenih rodnih i inih identitetnih vrijednosti kada te se priznaje samo kao dijela mase i krda – najteži je put. Loto. No, dokle postoji jedan moguća su i dva. A kad su dvoje onda je već par. Daljnju matematičku logiku nastavite sami. Ljudi su lanac.
Jednom kad pandemija bude prošlost i kad ćemo je se sjećat kao friške epizode ne bih imao ni najmanji problem šaptajući urlati ‘I wanna end’ među desecima tisuća klinaca i klinki na nekom liveu unutar granica regije ili bilo gdje. Na jednaki način davati respekt toj čudovišnoj maloj zbog koje su 2.0 generacije upgrade svih nas pećinara iz doba prije interneta. I plesati među njima na isti način kako ću divljati na Idlesima, Viagra Boysima i inim post korona čudovištima koji održavaju privid kako glazba novog milenija može biti životna, uzbudljiva i govoriti vam nešto o vašim životima mimo I wanna end me.
________________________________________________________________________
Anđelo Jurkas, snima igrane i dokumentarne filmove, spotove, TV projekte, namjenske filmove i reklame, piše knjige, sklada glazbu za druge i sebe, predaje Pop kulturu, obožava otvorenu komunikaciju, prešuti s pristojnima, ne prešuti s bahatima i jednog dana će radit sa Charlize Theron.