Pomnožite li 281.774 s recimo 40 EUR kao prosječnom cijenom razreda karata od 30 do 60
EUR, cifra je 11,270,960. Eura. Jedanaest milijuna. Dvjesta sedamdeset tisuća. Devetsto
šezdeset. Eura.
A čeka se potvrda i drugog datuma.
Nevjerojatno, ali istinito: dok se svi žale da je skupo gorivo, da su cijene hrane odletjele u
stratosferu i da se stanarina u Zagrebu plaća bubregom i dijelom jetre, 281.774 ljudi je u
manje od 24 sata pronašlo pare za ulaznicu na Thompsonov koncert na Hipodromu. I oborilo ne Guinnessov, nego svjetski rekord u trčanju na 110 metara s preponama noseći brzinu i količinu kupljenih ticketa za nastup MPT-a.
Na mjestu koje su dosad zapišavali i travu gazili i konje plašili samo redom fanovi bendova i
izvođača zvanih Papa, Stonesi, Metallica, Peppersi, Ed Sheeran. I sad će konačno beat svoj na svome.
To nije samo svjetski rekord u prodaji ulaznica, već znanstvena potvrda da je Hrvatska zemlja neiscrpne domoljubne platežne moći i neponovljivo kardinalnog glazbenog (ne)ukusa. I MPT – Mjesto Potkapacitiranih Teritorijalaca. Jer MPT – Muzika Potkapacitiranih Trijumfira. I MPT – Možeš Puknut Trenutačno. Ali tako je.
View this post on Instagram
Ukazanje sveca MPT-a na licu mjesta je fini lakmus papir stanja nacije, politički skup i sociološki eksperiment, daleko više nego glazbeni događaj. E sad, je li tome tako jer je kriva samo neobrazovanost, nedostatak sluha i glazbene škole? Ili ima nešto zeru više, na rasprave je analitičarima, kritičarima, sociolozima i online doktorima. Bit će i beat će svega, zasigurno. Ali brojkama ne možeš rogove stavljati. Toliko škole imaju i oni s osam razreda.
Domoljublje stane u cijenu ulaznice
Thompson, vječni bard nacionalnih osjećaja i čovjek koji je dokazao da patnja može biti unosnija od IT sektora, još jednom je pokazao da Hrvati vole svoju domovinu najviše onda
kad za to mogu platiti 50-ak eura po glavi. Oprostite, po srcu. Ili onom prostom organu koji se rimuje s turcu. I gnjurcu. Jer, kao što svi znamo, domoljublje se ne mjeri djelima, porezima ili brigom za zajednicu, nego brojem karata za spektakl na kojem će se kolektivno evocirati sjećanja na rat, suze majki, nepravdu i čelik u grudima. I mahanjem šahovnicom. I online prijetnjama smrću. I slovkanjem jedinog zaobljenog samoglasnika abecede.
Sad zamislite samo kako se osjećaju naši urbani glazbenici, ti vitezovi beata, popevki i akorda, urbani vitezov, urbani sektor koji se godinama trude probiti u eter i napuniti neku
osrednju dvoranu ili klub, dok im pola publike gleda na sat da ne propuste zadnji tramvaj 5. srpnja 2025. Badava sve te jazzy fusion kombinacije, sofisticirani tekstovi i napredni glazbeni izrazi – narod želi ‘Lijepa li si’ i ‘Ako ne znaš što je bilo’ i ‘Čavel v glavi’ i kraj
priče. Pokušavali bi s festivalima, streaming platformama, suradnjama sa svjetskim producentima, uzalud, niš’. Kad Hrvat hoće kleknut Međugorju, revat poput Tife i Islamovića, pokrast sve što ide u tri minute od ABBE do srpske narodne pjesme u taktovima i melodijskim frazama Anice Kninske Kraljice, do ove zadnje i Nepročitana pisma, pjevati iz duše porezne nejačadi, atonalaca i sluhista, ne traži elektro-pop ni indie eksperiment – traži mač u kamenu, zastavu na vjetru i onaj refren koji zna otpjevati i u polusnu.
View this post on Instagram
A tržište ne laže. Nema toga Lovre, Ede, Frenkija, Plenkija, Zokija, Hladnog piva, Urbana,
Jaje, Husa, Brege, Brene, Bejbe Lazanje, Mijaća, Gršeta koji može okupiti toliki auditorij.
Hipodrom se ne puni ‘lirikom za misaone ljude’, nego pjesmama koje udaraju direktno u
emocionalni centar. Sve drugo je intelektualna masturbacija za malu nišu, za one koji misle da glazba može postojati i bez trominutnog uzdizanja nacionalne svijesti. Ako ne znate što je bilo.
Naravno, sad će se opet podići glasovi onih koji viču o kulturi, umjetnosti, inovacijama u glazbi. Ali, budimo realni – 281.774 karte su prodane. To je argument publici 21. stoljeća
koja u broju klikova čita kvalitet. Statistika je pak gola činjenica. A činjenice ne mare za
kritičke osvrte ni eseje o glazbenim žanrovima. ‘Fala k…cu’, što bi jedan grafit u Splitu rekao kad je Goran Ivanišević zakucao taj Wimbledon. Eno, Marko će nakon Maksimira napravit isto Hiperdromima. A publika koja ne zna ide li na Thompsone ili na Thompsona će na tom političkom skupu biti gorda pred svojim svjetskim prvakom i rekorderom. Jer možda nije dobio Porina za hit godine, ali Hipodroma je. Možda dva.
Zaključak je jednostavan i najbolji kad ga nema uopće
Hrvatska je zemlja u kojoj što je veća patnja u pjesmi, to je veća zarada na blagajni. I dok urbani glazbenici uporno mole za mrvice s bogataševa stola, Thompson iznova dokazuje da je jedini pravi gospodar dvorca. Jer, ako je mogao svojedobno dobit paretinu od HDZ-a da ne nastupa za HSP, što mu je sića dva tri dana Hipodroma i mobiliziranje pola milijuna
Levatica i Levata. I utržak 11 milja eura. Dobro, cca 8 kad otplate troškove produkcije. Jer
mač u kamenu možda nitko nije izvukao, ali kasa se itekako otključala. I cijena domoljublja
je frapantna.
View this post on Instagram
Za dom…aću zadaću spremni. A iz pozadine se začuju taktovi Springsteenova covera Seegerova klasika ‘Pay Me My Money Down’.
Ovi koji ga ne vole se tješe, dobro je, 3 milijuna i 300 tisuća preostalih nije. Kupilo kartu.
Saučešće.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube